Nauka danas ima sve više dokaza da veza koju neki ljudi osjećaju prema svom psu nije puka sentimentalnost, već duboko ukorenjena biološka i evolutivna pojava.
Tokom hiljada godina pripitomljavanja, psi su se ne samo prilagodili ljudima već su se, u određenom smislu, ugradili u naše emocionalne mehanizme. Zato mnogi pse doživljavaju ne samo kao ljubimce, već kao članove porodice, a ponekad – bukvalno kao sopstvenu djecu.
Mozak ne pravi razliku – ili bar ne uvijek
Kada gledamo u lice svog psa, u mozgu se dešava nešto veoma slično kao kad gledamo ljudsku bebu. Aktiviraju se dijelovi mozga zaduženi za emocije, bliskost, prepoznavanje lica, kao i za hormon oksitocin – isti onaj koji se pojačano luči kod roditelja kada vide svoju novorođenu bebu.
Upravo taj hemijski koktel u tijelu čini da osjećamo potrebu da se brinemo o svom ljubimcu, da ga čuvamo, njegujemo i volimo bezuslovno. Neuronauka je tu vezu i direktno dokazala. U jednoj studiji, ženama koje imaju i dijete i psa prikazivane su fotografije oba. Njihov mozak je intenzivno reagovao i na jedno i na drugo – gotovo istim obrascem. Razlike su postojale, ali su bile iznenađujuće suptilne.
Psi kao krznene bebe
Savremeni psi, bez obzira na rasu, imaju niz karakteristika koje podsećaju na ljudsku djecu: velike oči, okrugle glave, izražajna lica, potrebu za pažnjom i dodirom. Utvrđeno je da su tokom hiljada godina selekcije ljudi nesvjesno birali pse koji izazivaju zaštitničke reakcije – one koji nas gledaju pravo u oči, koji prave tužne ili radosne izraze lica, i koji se ponašaju slično kao djeca: jure, igraju se, traže utjehu, prenosi Novosti Magazin.
Slučajnost?
Ne baš. Današnji psi imaju čak i poseban mišić koji im omogućava da podižu unutrašnje obrve – praveći izraz lica sličan „detinjastoj tuzi“, na koji ljudski mozak posebno snažno reaguje. Nauka vjeruje da je ovaj izraz evolutivna adaptacija, nastala da bi izazvala simpatiju i povećala šanse za njegu i opstanak.
Briga kao emocionalni ciklus
Kada brinemo o nekome – našem djetetu, partneru, pa i psu – naš organizam dobija nagradu. Isto važi i obrnuto: kada nas pas pogleda, kada nas prati, kada traži zagrljaj ili se radosno umiljava – luči se oksitocin i kod njega. To pokreće emocionalni ciklus povezanosti. Zato ne iznenađuje što mnogi osjećaju tu vezu kao intenzivnu i ličnu, čak i ako je reč o životinji.
Kada pas postaje nečije dijete
Iako je većini ljudi jasno da pas nije čovjek, odnos prema njemu često poprima roditeljske obrise. Naročito u urbanim sredinama, gdje ljudi kasnije stupaju u brak ili ne planiraju djecu, psi često zauzimaju emocionalno mesto koje je u klasičnoj strukturi porodice rezervisano za dijete. Ta veza nije manje stvarna – samo je drugačije ispoljena.
Mnogi psi danas imaju svoju garderobu, „spavaću sobu“, rođendanske torte, a vlasnici ih vode na ljetovanja, u šoping centre, pa čak i na fotosesije. To nije samo trend – to je izraz duboke emocionalne uloge koju psi imaju u životima svojih ljudi.
Bonus video:
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, pridružite se našoj Viber zajednici ili čitajte na Google News.