Mračni običaj vijekovima izaziva jezu na sahranama: Jeli su hljeb sa pokojnika i preuzimali njegove grijehove

Obred je počinjao kada bi tijelo bilo iznijeto iz kuće i položeno na nosila. Preko pokojnika bi muškarcu predali hljeb i piće, a nakon što bi ih pojeo i popio, smatralo se da je mrtvog oslobodio svega lošeg što je učinio za života.

Porodici je donosio utjehu i nadu da će duša njihovog bližnjeg pronaći mir. Zauzvrat je odlazio iz kuće sa nekoliko novčića, ali i nevidljivim teretom zbog kojeg su ga drugi navodno izbjegavali.

Između istorije i legende

Priče o gutačima grijehova najčešće se povezuju sa Velsom i engleskim oblastima uz velšku granicu. Danas se nerijetko predstavljaju kao pripadnici rasprostranjene, gotovo organizovane profesije, ali sačuvani zapisi ne potvrđuju da ih je bilo mnogo.

Jedan od najranijih opisa ostavio je engleski antikvar Džon Obri krajem 17. veka. On je zabilježio da je u Herefordširu gutaču grijehova preko tijela predavana vekna, kao i drvena posuda puna piva. Za obavljeni ritual dobijao je šest penija.

Sam čin trebalo je da oslobodi pokojnika njegovih grijehova i spriječi ga da se poslije smrti vrati među žive.

Istorijski izvori su, međutim, suviše rijetki da bi se sa sigurnošću utvrdilo koliko je dugo običaj trajao i koliko je zaista bio zastupljen. Tokom vremena stvarni zapisi pomiješali su se sa folklorom, pa je teško odvojiti činjenice od kasnijih legendi.

Hrana je nosila simbolično značenje

Način izvođenja obreda razlikovao se od mjesta do mjesta. Hljeb je ponekad polagan na grudi pokojnika ili na tanjir sa solju, dok bi u drugim slučajevima bio predat preko kovčega. Uz njega se najčešće služilo pivo, mada se u pojedinim zapisima pominje i mlijeko.

U Velsu su postojali i pogrebni običaji u kojima su siromašnima preko kovčega deljeni hljeb, sir, piće i novac. Folkloristi su zato gutanje grijehova povezivali sa širom evropskom tradicijom dijeljenja hrane siromašnima u čast preminulog.

Zajednička je bila vjera da obredni zalogaj predstavlja više od hrane. On je postajao simbol svega što je pokojnik želio da ostavi iza sebe.

Posao za one koji nisu imali izbora

Najpotresniji dio priče odnosi se na ljude koji su pristajali da učestvuju u ritualu. Kasnija predanja opisuju ih kao siromašne i odbačene pojedince koji su živjeli na obodu zajednice.

Mještani su ih tražili kada bi neko umro, ali ih u svakodnevnom životu nisu željeli u svojoj blizini. Postojalo je vjerovanje da u sebi nose grijehe svih pokojnika za koje su obavili obred, pa su ih pojedinci izbjegavali i plašili se čak i njihovog pogleda.

Džon Obri jednog gutača grijehova opisao je kao mršavog, nesrećnog siromaha koji je živio u kolibi kraj puta. Takav položaj otkriva surov paradoks ovog običaja – zajednica je koristila čovjeka u najosjetljivijem trenutku, a zatim ga ponovo odbacivala.

Za nekoga ko je živio u krajnjoj bijedi, ponuđeni hljeb, pivo i nekoliko novčića vjerovatno su bili dovoljni da pristane na ulogu koje su se svi drugi plašili.

Običaj koji crkva nije prihvatala

Vjerovanje da jedan čovjek može da preuzme tuđe grijehe jedenjem hrane nije bilo dio zvaničnog hrišćanskog učenja. Zbog toga crkva ovakav ritual nije odobravala, a pojedini sveštenici pokušavali su da ga iskorijene.

Ipak, čini se da je opstajao tamo gdje je porodicama pružao posljednju nadu. Ako je osoba umrla bez ispovijesti ili pokajanja, obred je njenim bližnjima davao osjećaj da duša ipak neće zauvijek ostati opterećena.

Ko je bio posljednji gutač grijehova?

Kao posljednji poznati gutač grehova u Engleskoj često se navodi Ričard Manslou iz sela Ratlinghoup, koji je preminuo 1906. godine.

Za razliku od ljudi koji su ovu ulogu navodno prihvatali zbog siromaštva, Manslou je bio ugledan i imućan farmer. Prema lokalnoj priči, počeo je da obavlja obred iz saosjećanja prema komšijama, nakon što je i sam doživio porodičnu tragediju.

Troje njegove djece umrlo je od šarlaha tokom jedne nedjelje, a vjeruje se da ga je taj gubitak podstakao da obnovi stari ritual kako bi pomogao drugim ožalošćenim porodicama, piše Krstarica.

Iako se ne može pouzdano utvrditi gdje prestaje činjenica, a počinje legenda, Manslou je ostao upamćen kao posljednji čovjek koji je za živote svojih komšija preuzimao grijehe njihovih mrtvih.