Svima onima koji su u turobno, zlokobno vrijeme koračali naprijed, ne znajući ni sami do kada, dok im u grudima tutnji strah od nepoznatog. Svjestan da te naprijed vuku jedino te male djetetove oči i gledaš u njih neprestano jer su tvoja snaga i istovremeno tvoja najslabija tačka.
Ovim mislima mučena koračala je polako majka Knežopoljka, gazile su majke kroz “Oluju” pazeći na svoja čeda, hodio je jedan narod u izbjegličkim kolonama. Mnogi još i danas koračaju, jer osjećaju da ni poslije toliko godina nigdje nisu prispjeli i nijedan kraj ne mogu da nazovu svojim pravim domom.
Generacijama koje su, poslije ratne najezde, za sobom ostavile sve, čak i svoje najbliže, svog bračnog druga, preostalo je da život počnu od nule.
Zaboravi domaćine da si nekada u ruci držao porodične fotografije, da si imao svoju kuću, imanje i stoku, posao u firmi i kreni ponovo. Isplači se, ali krišom, noću, kada te djeca ne vide, nemoj da ih plašiš dodatno, pronađi snagu iako ti se svijet raspada i zapni. Privikni se domaćice na novo mjesto i ljude i moli dragog Boga da i oni tebe prihvate; i da te razumiju jer ima dana kada sama sebe ne razumiješ i ne prepoznaješ.
Bilo je preteško, ali uspjeli su, svili su novo gnijezdo i othranili svoje ptiće. I ne pitaj ih kako, živ čovjek nije svjestan šta može preturiti preko glave, ali sve to uzima svoj danak. Nekada čili momci i djevojke preko noći su se pogrbili i posijedili, nestala je ona iskra iz oka.
I danas kada vidiš svoje roditelje zamišljene i sjetne, zagrli ih i oprosti za svaku grubu riječ. Prenesi im djelić svoje snage jer ti si sada u istim godinama koliko su ih oni imali kada su izgubili sve osim ta tvoja dva oka.
Svim majkama i očevima koji su na ovom neizvjesnom putu pali neka je slava, i hvala im.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu