Osmog marta daleke 1857. godine u štrajk su stupile radnice fabrike tekstila u Njujorku zahtijevajući bolje uslove rada za sve žene. Policija ih je rastjerala, ali su dva mjeseca kasnije ove hrabre žene osnovale sindikat, te su protesti osmog marta postali tradicija.
Pola vijeka, tačnije 53 godine kasnije, na inicijatiivu Klare Cetkin, vođe njemačkih socijalista i ženskog radničkog pokreta, da se uvede dan vječnog sjećanja na demonstracije američkih radnica u Čikagu 1909. i njujorški marš više od 15.000 žena koje su tražile kraće radno vrijeme, pravo glasa i bolje plate, ustanovljen je Međunarodni dan žena.
U patrijarhalnoj Srbiji, ovaj praznik prvi put je proslavljen u Beogradu 1914. godine u tadašnjem Narodnom domu.
S vremenom i generacijama koje su se smjenjivale, Dan žena kao praznik pravde i jednakih šansi za žene i muškarce, kao takav, ostao je negdje u stranicama istorije. Danas se Osmi mart usko vezuje za unaprijed rezervisane romantične večere, vikende, liste i liste termina kod frizera, manikira, kozmetičara.
Današnje žene Osmi mart gledaju kao na jednodnevnu šansu da ne moraju da kuvaju, da mogu da odu i naprave frizure, zadovoljne jer su iz državne firme izašle tri sata ranije jer šefovi “razumiju da je danas njihov dan”. Vijek kasnije od oštre borbe žena koje nisu željele da ćute, žene danas često ćute. Srećne jer “neko nema ni taj jedan dan”.
Pojam ravnopravnosti ističe u prvi plan pojam prava. Kao takav ne prepoznaje odgovornost bar u eksplicitnoj formi. Ravnopravnost muškaraca i žena stigla je tamo odakle je i počela da bude problematizovana i tretirana kao socijalni problem. U kontekstu porodičnog života kao okosnica primarne porodice žena je bila, jeste i biće vrat koji pokreće glavu u ciljanom pravcu – funkcionisanje porodice. Žena samim tim što rađa potomstvo, donosi na svijet novi život jeste stožer porodične strukture i dinamike: sve to u sadejstvu sa izabranim partnerom. Nijedno novoproklamovano pravo ne može da minimizuje dominantnu ulogu majke u psihofizičkom razvoju djeteta – kaže za Blic dr Vesna Tomić, socijalni psiholog.
Ima još mnogo prostora za napredak
Na papiru, na polju ravnopravnosti napravljeni su ogromni koraci – žene mogu da glasaju, posjeduju nekretnine, da biraju za koga će se udati, da li će se udati, da li će imati djecu.
– Shodno tome, smatram da postoji zvjerski napredak što se ravnopravnosti tiče, ali opet, mislim da, iako mogu više nego ranije, ima još puno toga gdje je potreban napredak – kaže Jovana Ružić, direktorka Centra za mame.
To su, prvenstveno, stvari koje se tiču karijere. Od toga da žene danas ne zarađuju isto kao muškarci, preko nametnutih uloga što se roditeljstva tiče, do toga da prisustvo žena u mjestima gdje se donose odluke je još na nivou statistika.
– Gotovo svuda u svijetu žene za iste poslove ne primaju istu platu kao muškarci. Još veći problem je pitanje roditeljstva – od toga da se žene gledaju kroz reproduktivno stanje od nekih 20-ih pa do kasnih 40-ih, do toga da roditeljstvo za žene često znači kraj napretka u karijeri. Tu je i poslodavac koji razmišljajući da li će neku ženu da postavi na važan projekat ili da li da joj da posao, često razmišlja u kontekstu ko će čuvati djecu kada budu bolesna – smatra Ružić.
Tome u prilog idu i rezultati sa konferencije “UdruŽene za znanje”, održane 26. novembra 2019. u Beogradu – svaka peta ispitanica u istraživanju o položaju žena u akademskoj zajednici, sprovedenom 2017/18, suočila se sa pitanjem “Planirate li djecu?” barem jednom, a polovina njih i više puta prilikom razgovora za posao u ustanovama visokog obrazovanja.
Žene i dvije karijere – ona plaćena, i ona kućna
Prosječan oženjeni muškarac (ili u vanbračnoj zajednici), kada je riječ o pomoći u kućnim obavezama, ima svoje prioritete: voli da zna gdje idu pare iz kućnog budžeta, pristaje da zamijeni sijalicu i da organizuje porodično okupljanje, pokazalo je istraživanje sprovedeno u 10 gradova u Srbiji 2018.
Za ostale obaveze stvari idu malo teže. Kada su obaveze oko djece u pitanju, tek svaki drugi biće od pomoći ženi sa kojom živi, ostali ili se “u to ne miješaju” ili pomažu zanemarljivo malo. Prosječan muškarac ne prilazi šporetu osim ako na njemu nije jelo, pokatkad ode u prodavnicu i nabavi namirnice i ostale potrepštine za kuću.
Ono što apsolutno prezire su obaveze koje se tiču održavanja higijene u kući: svaki treći muškarac nikad se nije prihvatio usisavanja i brisanja prašine po domu koju dijeli sa ženom.
Generalno gledano, žene koje su učestvovale u anketi ocijenile su da skoro dvije trećine supružnika ili vanbračnih partnera malo, zanemarljivo ili nimalo ne pomažu u kući.
– U podjeli poslova u kući na muške i ženske – taj dio je element organizacije funkcionisanja porodice. Kakva je organizacija porodičnog života, takva je i podjela poslova u njoj. U našem tradicionalno opredijeljenom društvu poslovi unutar kuće više pripadaju ženama, a oni koji su orijentisani na spoljašnje aktivnosti pripadaju muškarcima – smatra dr Tomić.
Ipak, iako je to dogovor svake porodice, Jovana Ružić smatra da postoji veći problem – očekivanje da će žena sve sama da uradi.
– Žene zapravo danas imaju dvije karijere – jednu koja je plaćena, to je tih osam sati na poslu, a onda drugih šest, sedam, kada se vrate kući. Tako da sada dolazimo u jednu fazu društva gdje se od porodice očekuje jako puno, a od žene najviše. Jer, više nije ok da dijete ide samo na jedan sport, nego mora da ima gomilu vannastavnih aktivnosti – objašnjava Ružić.
Sive i crne zone
Udruženje Centar za mame već osam godina ima besplatno savjetovalište na čiju adresu im stižu žalbe mama koje ne uspijevaju da ostvare svoja radna prava, a tiču se materinstva.
– To su žene koje dobijaju otkaze kada ostanu u drugom stanju, koje se vraćaju na manje plate i niže pozicije od onih na kojima su bile prije nego što su ostale trudne. To su žene koje rade u polusivim, polucrnim oblicima rada koje, kada dođu do materinstva, nemaju zakonskog osnova da ostvare svoja prava jer nisu bile prijavljene ili su bile prijavljene za dio plate – kaže Ružić.
Rješenje
Na pitanje kako regulisati pravo na život u zajednici, socijalni psiholog Vesna Tomić ističe da odgovor leži u restriktivnim mjerama – kažnjavanju počinilaca i adekvatnom radu pravosudnih organa.
– Seksualno uznemiravanje žena, najčešće na radnom mjestu, potrebno je regulisati odgovarajućim internim i eksternim mjerama. Osvijestiti žene da ne ćute, već da govore o problemima mobinga. Seksualno uznemiravanje je jedan od elemenata mobinga na radu (psihološkog maltretiranja). Kao takav je direktan stresor sa štetnim posljedicama po psihofizičko zdravlje ugrožavane osobe. Istakla bih da i jednom pristojnom socijalnom ambijentu koji podrazumijeva poštovanje principa građanske provinijencije, od čega smo prilično udaljeni, usvajanje novih vrijednosti prihvatljivo je uz poštovanje sistema tradicionalnih vrijednosti za određenu sredinu kao jedine puteve da se stigne do ravnopravnog vrednovanja uloga koje muški i ženski pol imaju u zajednici – zaključuje Tomić.
Ne radi 20,2 odsto žena
Prema istraživanju “Kultura rađanja i partnerski život u Srbiji” koje je, uz podršku Centra za mame, uradio Institut za sociološka istraživanja Filozofskog fakulteta, više od 60 odsto zaposlenih žena u Srbiji prima plate koje su manje od republičkog prosjeka. Tačnije, njih 14,7 odsto zarađuje manje od 150 evra mjesečno, 46,9 odsto ima platu od 150 do 300 evra, 29,1 odsto između 300 i 500 evra, 5,9 odsto od 500-700 evra i svega 3,4 odsto preko 700 evra.
Ništa bolje brojke nisu ni one koje se odnose na zaposlenje – 20,2 odsto žena je nezaposleno, 6,4 odsto su domaćice, 5,4 odsto obavlja poslove na crno, 3,2 odsto njih ima honorarne poslove, dok 11,9 odsto radi na određeno vrijeme. Stalno zaposlenih ima tek 49,5 odsto, ali stalno zaposlene kod kuće su gotove sve – žene i dalje obavljaju većinu poslova u kući, te su tako one te koje primarno kuvaju, peru veš, brinu o djeci i o starijim članovima porodice.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu