Ovo u intervjuu za Srpskainfo ocjenjuje Marko Đogo, dekan Ekonomskog fakulteta Pale Univerziteta u Istočnom Sarajevu.
Đogo govori o inflaciji, očekivanjima za predstojeću godinu, životnom standardu, te o potezima vlasti u BiH.
Godišnja oktobarska inflacija u BiH je nešto veća od 17 odsto i ovu godinu završićemo sa dosta visokom stopom inflacije. Zbog čega je inflacija u BiH najveća u regionu?
Zbog toga što smo malo, izdjeljeno tržište sa neefikasnim sistemom tržišnog nadzora i tromim pravosudnim sistemom. Ako pogledate bilo gdje u Evropi, čak i u EU, inflacija je uvijek veća u manjim državama nego u većim. Ovo je posljedica činjenice da na većim tržištima i tržišne sile, tj. konkurencija, djeluju daleko efikasnije i nije tako lako podići cijene, niti ih neopravdano zadržavati na višem nivou, jer uvijek ima neko ko će u želji da poveća tržišno učešće smanjivati cijene. Kod nas je privredna struktura bliža oligopolu. Dovoljno je da se dogovori nekoliko većih privrednika i cijene će lako ići na gore, ali se neće ni brzo ni potpuno spuštati na dolje. Osim toga, naš okvir monetarne politike je postavljen tako da neminovno „uvozimo“ inflaciju iz Evropske monetarne unije, a onda joj dodajemo i domaće faktore. Ukratko, čak i u mirnim vremenima naša inflacija je uvijek bila nešto veća nego npr. u Njemačkoj. U današnjoj situaciji ta nepoželjna razlika u našu korist samo raste.
Da li su nadležne institucije BiH iskoristile sve mehanizme koje imaju da ublaže negativne efekte inflacije?
Hajde prvo da definišemo ko su nam to „nadležne“ institucije i na koje efekte mislimo. U drugim zemljama Centralna banka je najnadležnija institucija za borbu protiv inflacije. U našem sistemu CB je posljednja koja treba ili može nešto da učini po tom pitanju, sve dok inflacija ne nastaje kao posljedica kršenja principa „valutnog odbora“. Kako trenutno nema kršenja tih principa, nema ni odgovora Centralne banke. Druga u redu za borbu protiv inflacije obično je vlada. Međutim, BIH je, po Ustavu, decentralizovana država i Savjet ministara takođe ima vrlo ograničene kapacitete da se uhvati u koštac s problemom inflacije. Ono što bi oni mogli da urade je da smanje indirektne poreze (PDV i akcize) i time pojeftine uvoz. To bi, doduše, dovelo do porasta potrošnje uvoznih proizvoda, ali bi bar donekle uticalo na smanjenje nivoa cijena. Entitetske i kantonalne vlade su one koji imaju mnogo veći kapacitet da se bore s negativnim efektima inflacije na životni standard stanovništva.
Vlada Republike Srpske je to u proteklom periodu vrlo aktivno radila u domenu povećanja plata u javnom sektoru, kao i povećanju minimalne plate. Zapravo, plate u javnom sektoru i minimalne plate u Republici Srpskoj su među najvišim u našem regionu. Drugo, vlade mogu da vrate javne prihode privredi koje su skupile zahvaljujući inflaciji, ali se pokazalo da su tu sve vlade u BiH mnogo manje aktivne i zapravo rado zadržavaju porasle javne prihode pod svojom kontrolom.
Na kraju ove godine je izvjesno da će od 1. januara poskupiti struja za stanovništvo i privredu. Poskupiće isporuka toplotne energije i voda. Da li će zbog toga inflacija biti veća u 2023?
Naravno. Sve navedeno ulazi u potrošačku korpu i u obračun CPI-a (Indeks potrošačkih cijena), tako da vrši pritisak za rast inflacije. Međutim, šta će se dešavati sa cijelim CPI-om zavisiće i od kretanja cijena drugih proizvoda. Ovih dana smo svjedoci pada cijena naftnih derivata i pojedinih životnih namirnica, poput brašna. Moja su očekivanja da ćemo u sljedećoj godini vidjeti pad inflacije, što i nije tako dobra vijest, jer će biti posljedica slabe privrede i porasta nezaposlenosti.
Zbog inflacije veći su i prihodi od PDV koji se slivaju u budžete. Da li je taj “višak para” raspoređen adekvatno?
Raspored novca iz budžeta je uvijek bio i biće više političko nego stručno-ekonomsko pitanje. Zapravo, tek povremeno u istoriji, i to isključivo razvijenih zemalja, imali smo epizode da se pokušavalo javnu potrošnju optimizovati na način da podstiče rast ekonomije. Čak i tada ovo je bilo posljedica činjenice da su oni koji stvaraju javne prihode, obično poslodavci i bogatiji građani, uspijevali da se politički organizuju i da preuzmu vlast, nakon čega bi smanjivali socijalna davanja, a povećavali poreske olakšice. Kod nas poslodavci i bogati građani koji su svoj novac zaradili na pošten način nikada nisu bili vodeća društvena grupa. Zbog toga mi nikada nismo, a vjerovatno uskoro i nećemo, imati “adekvatnu“ javnu potrošnju.
Pad standarda
Dakle, predstojeća godina biće izazovnija za građane u BiH. Kako će to da se odrazi na standard građana kojima od 1. januara na sve ovo slijedi i povećanje kamatnih stopa zbog rasta EURIBOR-a?
Većina građana će u narednoj godini živjeti teže nego u ovoj. Ipak, taj pad životnog standarda ne mora da bude veliki i svakako neće biti linearno raspoređen. Smatram da će upravo rast kamatnih stopa biti faktor koji će dovesti do toga da oni koji su nedavno uzeli velike kredite (velike u odnosu na nivo svojih prihoda) osjetiti značajniji pad životnog standarda. Ipak, za većinu građana pad životnog standarda vjerovatno neće biti veliki, a sigurno će biti i onih koji će od čitave ove situacije profitirati.
Postoje li projekcije koliko bi ova faza s galopirajućom inflacijom u Evropi i kod nas mogla da traje, odnosno kad bismo mogli da očekujemo stabilizaciju?
Postoje. Većina projekcija je optimistična i govori da će u narednoj godini doći do stabilizacije nivoa cijena. Nadati se da će se ove projekcije ostvariti i da prisustvujemo početku kraja perioda visoke inflacije. Ipak, nisam siguran da ćemo tako “jeftino” proći. Naime, ako se zaustavi rat u Ukrajini i ne dođe do izbijanja hladnog rata između Kine i anglo-američkog bloka, onda bi najvažniji uzročnici inflacije u ovoj godini mogli biti otklonjeni i zaista bi došlo do smanjenja inflacije u narednoj godini. Ipak, to je vjera u ljudski razum i da smo spremni da ekonomsko blagostanje stanovništva stavimo iznad viševjekovne borbe elita za globalnu prevlast. Nisam siguran da je takva pobjeda razuma ikada zabilježena u ljudskoj istoriji. Češće su periodi prosperiteta bili vezani za postojanje jednog globalnog hegemona koji je diktirao pravila drugima unutar kojih je bilo moguće ostvariti prosperitet. Trenutno, takvog hegemona nema.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu