U trenutku kada su joj ljekari saopštili da ima rak jajnika, Emilija je pomislila da je sve gotovo.
– Život mi je stao u jednoj sekundi, bar sam tako mislila. Bio mi je šok da postoji mogućnost da ću umrijeti sa 20 godina – priznaje kroz suze hrabra Emilija za Žena.rs.
Sve je počelo sa cistom za koju su vjerovali da je benigna. Prve dvije operacije bile su laparoskopske, ali treća je donijela potpuno drugačiji ishod.
– Mislili smo da je opet benigna, ali su mi tada uklonili 95% jajnika zajedno sa cistom. Kada je stigao nalaz, otkrilo se da je maligna i tada kreće moja borba sa rakom.
Vijest je prvo podijelila sa ocem i vjerenikom, ali nije mogla da prihvati realnost.
– Govorili su mi da će sve biti u redu, ali ja nisam mogla da se pomirim s tim da sam bolesna. Moji roditelji su shvatili ozbiljnost situacije i odmah reagovali. U petak sam saznala dijagnozu, a već u ponedeljak imala zakazane ljekare i operaciju.
U ovoj surovoj borbi najviše su joj pomogli porodica i vjerenik:
– Ne mogu ni da zamislim kako je mojim roditeljima bilo. Meni je bilo teško, ali njima… Imati dijete sa rakom, to je strašno. Ali nikada nisu odustajali od pozitivnog stava, i to mi je dalo snagu.
Postoje i oni koji su je napustili, i to u trenucima kada su joj najviše trebali:
– Mnogi prijatelji su odustali od mene. Prestali su da se druže, valjda nisu mogli da se nose s tim, distancirali su se i ja to razumijem. Ja nikad ne bih ostavila prijatelja u toj situaciji, ali tad mi se pokazalo ko mi je pravi prijatelj, a ko ne.
Jedan od najtežih i prelomnih trenutaka kod Emilije bio je gubitak kose.
– Imala sam kosu do struka, skratila sam je do ramena da se pripremim, ali kad je opala – nisam mogla da se prepoznam. Moj vjerenik, tata i maćeha su obrijali glave da mi pokažu da to nije ništa strašno. Najgore mi je bilo kada su mi opale obrve i trepavice, jer sam tada sebi izgledala baš bolesno.
Nije sramota biti bolestan
U početku se zatvarala u kuću, nije željela da je ljudi vide, ali vjerenik joj nije dao da se preda.
– Izvlačio me je napolje, vodio na ručak, u šetnje. Tada sam nosila kapu i kapuljaču. Jedan dan smo se šetali zajedno i on mi je skinuo kapuljaču, a u tom trenutku je prolazila neka žena. Čudno me je gledala, ali to me nije iznerviralo niti povrijedilo, naprotiv, kao da mi je dalo neki vjetar u leđa. Ljutila sam se malo na njega u početku, ali sam shvatila da mi je pomogao tim činom i da sam se oslobodila. Shvatila sam da nemam čega da se stidim i da nije sramota biti bolestan.
Još jedno ružno iskustvo ju je navelo da počne da snima za TikTok.
– Za TikTok sam počela da snimam zbog situacije koju sam doživjela u tržnom centru. Djevojka me je toliko neprijatno gledala da to ne mogu da vam opišem, vjerujte mi, otkad nemam kosu, nikad to nisam doživjela. I ranije sam željela da snimam, jer mislim da je jako važno pričati o raku i dizati svijest. Došla sam kući iznervirana i snimila prvi video. Nisam očekivala ovakvu reakciju i podršku. Svakodnevno mi se javlja stotine žena koje se bore sa rakom i ono što želim da im poručim – rak jeste strašan, svima nam je teško, svi plačemo, svi smo zbog bolesti upali u depresiju, izgubili kosu. Ali nije sramota biti bolestan, nije sramota imati rak. Kad sve prođe, shvatiće koliko je život ustvari prelijep, koliko nam malo treba za sreću. Sve će proći, rak nije neizlječiva stvar. Nemojte se zatvarati u kuću, jer će vam biti još teže, hranite se zdravo i volite sebe.
Danas osjeća da ima svrhu – da pomaže drugima.
– Stvarno bih željela da pomognem ljudima, vidjela sam da se dosta njih pronalazi u mojim videima i to mi daje snagu. Možda je neka moja svrha da pomažem drugima.
Emilijina priča je svjedočanstvo o snazi, ljubavi i podršci. Pokazala je da hrabrost nije samo u borbi sa bolešću, već i u načinu na koji prihvatamo život, bez obzira na prepreke. Njene riječi ostaju kao podsjetnik da je svaki novi dan prilika da se voli, vjeruje i nastavi dalje – sa osmijehom i nadom, piše ŽenaBlic.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu