Neko bi rekao da nema nikakvog sinhroniteta u tome što je pukovnik carske ruske vojske Fjodor Arturovič Izenbek 1919. godine pronašao brezove daščice na kojima je urezan tekst kasnije nazvan „Velesova knjiga“, sa ratom u Ukrajini. Međutim, mitologija starih Slovena opisana na pločicama upućuje na to da događaji mogu biti povezani iako su prošli vijekovi.
Sloveni od kojih su kasnije nastali Rusi, Ukrajinci i Bjelorusi, nastanili su veliku oblast prepunu šuma, jezera, ravnica i stepa. U sjeverozapadnom dijelu Ukrajine, Poljske i Njemačke u periodu od 5. do 8. vijeka nove ere nalazila se i drevna zemlja Bojka, ili Bijela Srbija, o kojoj piše Konstantin Porfirogenet. Zapadno od nje bila je Bijela Hrvatska. Svi ovi paganski narodi govorili su sličnim jezikom, imali gotovo identično pismo, te vjerovali u iste bogove. Slovenski narodi su imali razvijenu mitologiju sa mnoštvom bogova i mitskih bića koja obitavaju u staništima ravničarske prirode. Bog sunca i vatre bio je Svarog, rogato biće koje je ulivalo strah njegovim poštovaocima, slično kao što je to činio grčki rogati bog Pan. Ovo božanstvo u sebi je imalo i zlu i dobru stranu. Stoga nije čudno da su njegova djeca bila dva moćna božanstva Črnobog i Belobog (Crni i Bijeli bog), oličenja Zla i Dobrote. Ova dva božanstva, djeca Svarogova u slovenskoj mitologiji pojavljuju se u popularnijem obliku i kao Veles (crni) i Perun (bijeli). U neobičnoj šahovskoj partiji, koju igraju vijekovima ova dva božanstva, nalaze se i korijeni aktuelnog rata u Ukrajini.
Veles je bog zemlje, magije i zemljoradnje, a Perun bog neba, rata i oružja. Bitka ova dva božanstva započinje kada Perun, u obliku boga oluje, sa svojim munjama pokušava da sprži zmajolikog Velesa, koji klizi nad zemljom. Veles bježi od Peruna, pretvarajući se uz pomoć magije u razne životinje, baš kao čarobnjak Merlin u crtanom filmu “Mač kralja Artura”. Veles se skriva od Perunovih munja iza drveća i kuća, ali ga Perun na posljetku sustiže kada se transformiše u oblik demonskog psa. Perun namami psa Velesa komadom mesa, potom ga zgrabi i baci u jezero. Veles nestaje kroz vodu u podzemni svijet.
Velesova knjiga u kojoj su opisani ovi događaji stvarana je nekoliko vijekova, počev od 7. vijeka pre Hrista, dok su njene posljednje stranice ispisane u 8/9. vijeku, u drevnom Novgorodu, za vrijeme kneza Bravlina, a zatim u vrijeme Varjaga Rurika, i konačno u Kijevu, u vrijeme vladavine Askolda. Pisali su ih žreci, ili sveštenici – klasa upućenih u pismo, istoriju i religiju. Varjazi su bili Vikinzi, Nordijci koje Ukrajinci danas smatraju za svoje pretke. Pošto su posljednji tekstovi Velesove knjige nastajali već u vrijeme pokrštavanja i krvavih obračuna sa drevnom slovenskom vedskom vjerom, stara slovenska kultura je temeljno razrušena postupcima koje je sproveo ruski vladar Vladimir 988. godine. Vladimir je želio da spali sve stare knjige, ali nije uspio da uništi baš sve. Njegova kćerka Ana Jaroslavna uspjela je da spasi dosta runskih rukopisa, drevne ćirilice poput Velesove knjige, kao i jedan broj papirnih svitaka, te onda sve u kovčezima prenese u Francusku. Godine 1800. saradnik ruskog poslanstva u Parizu, Petar Petrovič Dubrovski, uspio je da za male pare otkupi dio biblioteke Ane Jaroslavne. Velessova knjiga je potom par puta preprodavana bogatim kolekcionarima, od kojih je posljednji bio ukrajinski grof Nekljudov sa imanja Zadonski.
U jesen 1919 . godine u Rusiji je još trajao građanski rat, ali se nazirala pobjeda boljševika. Pukovnik bjelogardejske carske vojske Fjodor Arturovič Izenbek je tražio sigurno mjesto u Ukrajini i naišao na jedan opustošen zamak i imanje Zadonski u kome je našao samo razbacane brezove daščice. Domaćini su bili ubijeni, a imanje opustošeno. Pogledavši daščice shvatio je da je na njima nešto ispisano, te ih je ponio i nastavio da luta zemljom u kojoj se odvija revolucija. Kad se rat završio Izenbek je otišao prvo u Tursku, pa zatim u Jugoslaviju. Godine 1923 . je ponudio daščice Narodnom muzeju u Beogradu uz malu novčanu nadoknadu, ali je odbijen. Potom je otputovao u Brisel, gdje je našao neobičnog pjesnika, istoričara i inžinjera Jurija Miroljubova. Miroljubov je odmah shvatio da je tekst na drvenim pločicama dragocjen.
Miroljubov se upoznao s famoznim daščicama i u toku sljedećih petnaest godina navodno ih je marljivo prepisivao i tumačio. Nepovjerljivi Izenbek nije dozvoljavao inžinjeru hemije da daščice iznosi već je morao da ih iščitava u njegovom prisustvu ili zaključan u ateljeu. Oficir Izenbek je umro 1941. godine i dalja sudbina brezovih daščica ostala je potpuno neizvjesna. Prema nekim izvorima, odnio ih je Gestapo, koji je upao u pukovnikov stan. Kako bilo, od tada daščice više niko nije vidio.
Brojni naučnici smatraju da je tekst “Velesove knjige” izmislio sam Miroljubov, te da se radi o prvoklasnom umjetničkom falsifikatu. No ta priča za nas nije toliko značajna. Čak i da je falsifikat Miroljubov je stvorio genijalno djelo, koje duboko zalazi u srž drevne slovenske mitologije. Zašto Veles i Perun moraju neprekidno da ratuju? Zašto su braća podijeljena na tabore crnih i bijelih? Ima li kraja beskonačnoj mitskoj šahovskoj partiji? Možda će i na ta pitanja nekada biti odgovora.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu