Želim da budem konjanik kao moj otac.
Mislili su da je skitnica i uhapsili su ga, a u policiji je na parčetu papira nažvrljao svoje ime: Kaspar Hauzer.
Ovako počinje jedan od najpoznatijih kriminalnih slučajeva u 19. vijeku, koji do danas nije riješen. Mladić je kod sebe imao dva pisma: u jednom je jedan najamnik napisao da je brinuo o dječaku od 1812. godine, a u drugom “sirota djevojka” navodi datum Kasparovog rođenja: 30. april 1812. Napisala je da je njegov otac bio pripadnik konjice Šestog kraljevskog puka, te da i momka (koji je tada imao 16 godina) treba poslati tamo.
Ljekari, teolozi i pedagozi pregledali su dječaka, učio je da govori, crta i piše poeziju. Govorio je starobavarskim dijalektom, osim toga, godinama nigde nije išao i veoma se bojao svjetlosti.
Živio je kod šest različitih staratelja, a mnogi ljudi su dolazili da ga vide. Čak je i gradonačelnik Nirnberga provodio mnogo vremena s njim, pa je jula 1828. objavio saopštenje u kome je naveo sve što su saznali o Kasparu.
Dječak je navodno godinama bio zatvoren u poluležećem položaju, a živio je samo na hljebu i vodi. U mračnoj tamnici nikada nije vidio ljude. Nepoznate osobe su mu noću donosile hranu, kupale ga, skraćivale mu kosu i nokte i presvlačile ga. Sve to navodno nije ni primijetio, jer je bio omamljen opijumom. Tvrdio je da ga je čovjek, koga nije poznavao, tek neposredno prije nego što je iznenada oslobođen, naučio da hoda, stane na noge i piše.
Ubrzo je cijela Evropa saznala za zagonetan slučaj. Pitali su se ko je Kaspar Hauzer. Da li je možda prestolonasljednik plemićke porodice od Badena, ili prevarant?
Da stvar bude još čudnija, nekoliko mjeseci kasnije napao ga je maskirani muškarac i rasjekao mu čelo nožem. Neki su, međutim, sumnjali da je sam sebi nanio povredu.
Godinu i po dana kasnije dogodio se neobičan incident: nakon što je iz sobe odjeknuo pucanj, Kaspara su zatekli s krvavom ranom na glavi. Momak je kasnije izjavio da se popeo na stolicu da uzme knjigu s police, kada je izgubio ravnotežu i uhvatio se pištolj, koji je visio na zidu, te da je pištolj opalio. Ljekari su, međutim, smatrali da povreda nije mogla da potekne od pucnja.
Kaspar Hauzer je imao brojne pristalice i dobročinitelje, koji su povjerovali u njegovu priču prema kojoj je žrtva zavjere. Drugi su, međutim, smatrali da je samo htio da privuče pažnju i da je prevarant. Jedan engleski lord je potrošio mnogo novca da bi saznao njegovu prošlost, a plaćao mu je i izdržavanje, ali je kasnije tvrdio da je prevarant.
Pet godina kasnije ponovo je napadnut. Tvrdio je da ga je napala nepoznata osoba, koja mu je predala vreću sa porukom nejasne sadržine, a od povrede koju je pritom zadobio je i umro.
Zanimljivo je da su potomci plemićkog roda Baden 1996. pristali da se podvrgnu DNK analizi kako bi se utvrdilo da li je Kaspar pripadao njihovom rodu. Rezultati dveju analiza bili su protivrečni.
Većina naučnika, međutim, i danas smatra da Kaspar Hauzer nije bio prestolonasljednik, već prevarant.
(Blic)
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu