Mještani mirnog naselja na putu od Beograda prema Grockoj, u Ulici livadice u Ritopeku, već duže od šest mjeseci okreću glavu dok prolaze pored roze kuće opasane visokom ogradom. Navikli su se, kažu, da je policija naoružana dugim cijevima stalno tu.
Patrola i dalje danonoćno dežura ispred mjesta zločina na kom je kriminalni klan Veljka Belivuka i Marka Miljkovića brutalno ubio najmanje pet muškaraca. Kapija je zatvorena i tragovi surovih ubistava se ne vide, ali fotografije onoga što se dešavalo u skrivenoj prostoriji iza garaže u dvorištu kuće u Ritopeku, kako kažu mještani, ne dozvoljavaju im da mirno prolaze pored mjesta koje je bilo klanica.
Osjećaju i bijes i tugu
– Poslije svega što smo vidjeli, jeza i neka tuga me hvataju svaki put kada prođem tuda. Možda sam mirno spavao u svom krevetu dok su nekoga u toj kući mučili, i to na najgori način. Da čovjek ne povjeruje da tako nešto može da se desi kod nas. Nemam riječi kojima bih opisao bes koji osjećam prema tim zverima, jer to nisu ljudi – kaže mještanin.
Nikada ništa sumnjivo, kako kažu, nisu primjetili oko kuće, koju je na korišćenje surovom klanu dao uhapšeni Vlade Draganić, koji je i sam učestvovao u zločinima. Međutim, danas, kada se zna da su tu mučena, ubijena, iskasapljena i samljevena najmanje petorica muškaraca, mještani pretpostavljaju i tačan put kojim su vozili ostatke, a potom ih bacali u Dunav.
– Živim nedaleko od te kuće, ali da mi je neko pričao da takvi monstrumi borave u mom komšiluku i ljudima rade stvari koje ni u horor filmovima nisam vidio, nikada ne bih povjerovao. I nisam ni vjerovao da je tako nešto moguće dok nisam video fotografije i onu strahotu. To prosto normalan um ne može da shvati. Tih zvijeri se ne sjećam, mislim da ih nikada nisam sretao ulici. Ne znam, možda samo nisam obraćao pažnju, možda se i jesam mimoilazio s njihovim kolima. Poslije svega pomislim da su možda baš pored mene prošli sa tim džakovima u kojima su bili samljeveni ljudi. Grozota me hvata od toga – priča drugi mještanin, prenosi Kurir.
Neće biti isto
Od kuće do Dunava, sa samljevenim tijelima u gepeku automobila, morali su da prođu oko dva i po kilometra. Dio od oko kilometar je asfalt, ali je ostatak makadam.
– Posljednjih 500 metara do Dunava je nemoguće preći kolima, pa me ne bi čudilo da su taj dio prelazili pješke, sa džakovima u rukama. Danima smo gledali Žandarmeriju na tom potezu, dolazili su i ronioci – dodaje sagovornik.
Navikli da žive uz policijske patrole, kažu da ovo mirno vikend nasilje nikada više neće biti isto. – Bila je ovo naša savršena oaza, usred prirode, uz rijeku, ali nikada više ovdje ne može da bude isto – zaključuje on.
Kuća od 300 kvadrata Tajni bunker za mučenje
Kuća strave od oko 300 kvadrata, kako kažu mještani, izgrađena je prije petnaestak godina. U njoj je, kažu živjela porodica s djecom s kojom su se družili. Smatrali su ih finim ljudima i šokirali su se kada su shvatili da je vlasnik kuće Vlade Draganić.
– Nekoliko godina nismo viđali ženu i djecu, mislili smo da su možda i prodali kuću. U posljednje dvije ili tri godine počeli su da se izvode radovi. Mislili smo da su novi vlasnici i da je renoviraju, naročito kada je nekoliko dana buldožer kopao u dvorištu. Sada znamo da su vjerovatno tada napravili tajni bunker za mučenje. Dovozili su silni građevinski materijal. Postavljene su i kamere. Dolazili su različitim vozilima, uđu i zatvore kapiju. Takođe, asfaltirali su put, mislim da su to oni uradili – kaže mještanin.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu