Nekad možda djeca sa velikim snovima, danas tinejdžeri izgubljeni u magli marihuane, sintetičkih droga, pa čak i heroina.
Ove godine, podaci policije nažalost pokazuju zabrinjavajući porast konzumacije droga među mladima.
Nije više iznenađenje da tinejdžeri već u osnovnoj školi znaju šta je marihuana, a da u srednjoj već znaju gdje mogu da je nabave. Jer to je “trend” i “nisi kul” ako ne probaš.
Pitanje koje moramo da postavimo je: Kako smo dozvolili da droge postanu svakodnevica, a ne upozorenje?
Roditelji, često zauzeti sopstvenim obavezama, ne primijete prve znakove promjene u ponašanju svoje djece. Predavanja u školama obično nisu dovoljna. Društvo se, umjesto aktivne borbe, uglavnom odlučuje za ćutanje, sve dok ne bude kasno. A kasno znači izgubljena mladost, uništeni životi, porodične tragedije.
Mladi ne uzimaju drogu zato što su loši. Uzimaju je jer su ranjivi, izgubljeni, nesigurni, nevidljivi. Ne smijemo da im nudimo tišinu, već prostor za razgovor i iskrenost.
A droga, kao što znamo, tišinu ispunjava brzo.
Ne smijemo nastaviti da zatvramo oči govoreći sebi da je to “pojedinačni slučaj”? Ili ćemo konačno shvatiti da je svaki mladi život važan i da nijedan problem ne nestaje sam od sebe? Borba protiv droge nije posao samo policije. To je zadatak svakog od nas, nastavnika, roditelja, komšije, vozača autobusa, trenera, prijatelja. Ako mladi u Banjaluci nemaju podršku, imaće problem. A taj problem ne prestaje kada zatvorimo oči. On samo postaje tiši. Ali i opasniji.
Jer na mladima svijet ostaje. Ali kakav svijet?
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu