Do Dragine kuće, inače kuće Dučića, ni danas nema puta. Ova stamena baka ruši sve predrasude o starijim ljudima. Iako znamo da uveliko gazi desetu deceniju, ona to kao da neće da prizna, samo ponekad koristi štap, redovno izlazi na terasu, očinji vid je služi dobro, a najradosnija je kad joj iz Herceg-Novog dođe sin Branko.
Sjeća se baka svakog detalja kako iz rane mladosti, tako i onih događaja koji su nastupili poslije Drugog svjetskog rata i ovog posljednjeg.
Život pravog hercegovačkog gorštaka. Ruke i lice izborani jasno ukazuju na život koji je baka Draga imala. Rada, više je nego jasno, nikada joj nije falilo. I danas bi kaže radila, ali godine joj to ne dozvoljavaju. Sada radi po kući, jer to još uvijek može.
Baka Draga s ponosom govori za trebinjelive da je ona jedna od najbližih srodnika velikog pjesnika Jovana Dučića. Vrlo jasno se, kaže, sjeća svakog detalja iz 1934. godine, kada je ona kao devetogodišnja djevojčica imala čast da sa svojim roditeljima ugosti očevog drugog rođaka.
Prisjeća se da je pjesnik rodnu grudu posjetio prilikom otkrivanja prvog spomenika u svijetu velikom pjesniku i vladiki Petru II Petroviću Njegošu – krajem maja 1934. godine, kada je izrazio želju njenom ocu Mihajlu da posjeti rodnu kuću u Podgljivlju.
– Jovan je otkrivao spomenik Njegošu i dolazili su kod nas u kuću. Da se ne hvalim, pili su vino i jeli pršuta. Tada sam ga dobro vidjela. Bila sam dijete, imala sam devet godina, a dijete voli sve i da čuje i da vidi. Posipala sam im vodu da operu ruke – kaže Draga.
Sa Jovanom su došli i njen otac Mihajlo, stric Jovo – inače sveštenik i vjeroučitelj u Mostaru, tadašnji načelnik Trebinja Đorđo Tupanjanin, tajnik, kako se tada zvala funkcija sekretara Vlado Popović i čuveni doktor Rudolf Levi.
Draga se prisjeća i sestre koja je bila sa posebnim potrebama. Jovan je tada imao želju da se ona liječi u Italiji, gdje bi joj on plaćao sve troškove.
– Zato je sa njima došao i doktor Levi, kako bi napisao neophodnu dokumentaciju. Ali, nažalost, doktor nije potrefio terapiju, zbog čega mu je kasnije bilo krivo, pa je rekao da to ne može da se izliječi. A da je to bilo kao danas, to bi se izliječilo stotinu odsto – priča nam Draga.
Veliki pjesnik tada je, prisjeća se Draga, rekao njenom ocu: “‘Rođače, hoćeš li mi nešto učiniti?’ A moj otac mu je odgovorio: ‘Pobogu rođak, šta ja mogu tebi da učinim!?’. Jovan mu je na to rekao: ‘Možeš. Oko moje rodne kuće da mi posadiš borove i čemprese”.
Sjeća se baka Draga i da je veliki pjesnik, kada se ustao da ide iz njihove kuće, iz džepa izvadio srebreni novac i dao ga njenoj pokojnoj majci da kupi kafe.
Čemprese i borove su zasadili ispod vrta i iznad pjesnikove rodne kuće. Sadnice su im dali u tadašnjoj duvanskoj stanici, čiji su ih radnici nabavili i posadili u rano proljeće.
– Moj otac je iskopao rupe za sadnice. Svaku sadnicu je ogradio drvenim kolcima, žicom i dračom, da ih stoka ne bi pojela. Ljeti bismo dovozili vodu sa česme u groblju. Otac bi mi se rano ustao i poveo bi i mene, nalio bi vode u burila i ja bih ih dovezla i tako bismo zalijevali sadnice – govori Draga.
I tako su ih zalijevali sve do 1941. godine, kada se zaratilo. Tada su, kaže nam, partizani zauzeli Jasen, dok su ustaše-muslimani sišli u Podgljive, gdje su posijekli čemprese i borove ispod vrta, dok su oni iznad kuće ostali netaknuti.
Sjeća se baka Draga da su čempresi i borovi iznad kuće ukrašavali to područje sve dok dio kuće nije kupio Dušan Janković, koji ih je posjekao, jer su ga neki ljudi ubijedili da ne valja da su borovi i čempresi blizu kuće – da će mu sinovi pomrijeti.
Za baku Dragu nema dileme – Jovan Dučić je rođen u Podgljivlju, neposredno uz njenu kuću, koju su kupili Jankovići u drugoj polovini šezdesetih godina 20. vijeka.
Njen otac je bio 1871. godište, dok je Jovan bio dvije godine mlađi – 1873. godište.
– Moj otac i Jovan su se zajedno igrali. U to vrijeme nije bilo kao danas, nego jedna-dvije igre. Najviše su se, pričao mi je otac, igrali puše, a družili su se kao rođena braća. I tako je bilo sve dok Jovan nije krenuo u školu. Sa majkom se preselio u kuću u Hrupjela, koja je kasnije pripadala porodici Nuković, jer mu je otac umro a majka mu se preudala. I u Hrupjelima su živjeli nekoliko godina – kaže Draga.
U rodnoj kući velikog pjesnika, pod brojem pet, zatečen je Čedo Jankovića, jedan od trojice sinova Dušana Jankovića, koji je kupio kuću u Podgljivlju nakon što mu je imanje potopljeno izgradnjom hidroelektrane “Trebinje jedan” i novooformiranjem vještačke akumulacije “Bilećko jezero”.
Kaže da zna da je njegov otac kupio kuću od Dučića, ali da on u njoj živi tek nekoliko godina. Radni vijek je proveo u Budvi, a, kako govori, sad mu je naljepše u Trebinju. Kuću je malo po malo renovirao, a sada nije rijetkost da sa svojim “mercedesom” dotjera kamen kako bi uredio prostor oko nje.
A da je rodna kuća Jovana Dučića u Hrupjelima utvrdio je i profesor Radoslav Milošević, koji, između ostalog, u jednom od brojeva Glasa Trebinja navodi da je veliki pjesnik imao dvije kuće i to kuću rođenja u Podgljivlju i kuću stanovanja u Hrupjelima.
– Tri razreda je završio u Trebinju, a ostale razrede u Žitomisliću, jer se njegova porodica preselila u Metković – piše Milošević.
Kuću velikog pjesnika Jovana Dučića u Podgljivlju nećete pronaći u nijednom turističkom prospektu grada Trebinja. Na današnjoj kući nema ploče koja bi ukazala da je u njoj rođen jedan od najvećih pjesnika i diplomata Jovan Dučić.
Ali zato, veliki pjesnik i diplomata ima svoju ploču u Ženevi, u gradu u kome je proveo sedam godina svog života.
Do kuće bake Drage ni danas nema puta. Sve kamen do kamena. Nadati se da će nadležni u što skorije vrijeme do baka Dragine ulazne kapije napraviti put, adekvatan današnjem vremenu.
Njen sin Branko kaže da Dučići sada imaju oko 22 dunuma zemlje u Podgljivlju, ali da su nekada imali mnogo više. Nisu mogli da je održavaju, pa su dio svojevremmeno poklonili i opštini Trebinje.
(trebinjelive.info)
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu