Vjera u izlječenje nakon dijagnoze agresivnog raka dojke, suočavanje s problemima ma koliko oni teški bili, kao i radost koju u sebi nosi, pomogli su joj da svoj život prepun iskušenja „skroji“ na najbolji mogući način.
Zato Violeta s ponosom nosi i ožiljak nakon mastektomije, i ne libi se da ga pokaže cijelom svijetu. Jer, kako kaže, taj ožiljak na mjestu gdje joj je nekada bila dojka nije sramota, već dokaz da je uspjela i da je pobjednik.
– Svako od nas ima svoje životne ožiljke samo ih neko vješto skriva, moji ožiljci su vidljivi i dio su mene, dio su borbe s rakom dojke, dio mog života i nešto što treba da nas podsjeti da vrijedimo. I da smo bez obzira na sve naše fizičke nedostatke važni i vrijedni življenja. Vrijedni smo života i svih malih sitnica koje mogu da nam uljepšaju dan i život. Ožiljak mi ne biramo, ali biramo kako ćemo ga nositi! Vjerujem da imati ožiljak nije sramota već samo dokaz da smo uspjeli, i da svako ko ima sličan ožiljak treba da bude ponosan za svaki novi udah. Zato budimo snaga jedni drugima i oslonac. Nismo sami i niko ne treba da bude sam – priča ova hrabra žena dok pokazuje fotografije na kojima se vidi ožiljak koji je ostao nakon što joj je zbog karcinoma uklonjena dojka.
Na tim fotografijama Violeta pozira sama i sa suprugom Dušanom koji joj je u svemu najveća podrška, i koji je bio uz nju u svim najtežim trenucima u životu. Iz ovih fotografija isijava ljubav, ljepota, podrška, bliskost i životna radost.
– Fotografije su nastale sasvim spontano, bez nekog plana za porukama. Djevojka koja nas je fotografisala je željela da nam pokloni svoje vrijeme, umjetnost i energiju koju smo osjetili već pri prvom susretu. Mislim da je definitivno ona zaslužna za naš osjećaj da poželimo da napravimo uspomene na još jednu životnu borbu u nizu. Nemam čega da se stidim, nisam kriva, moj ožiljak su vidjeli moj suprug, moj sin – kaže Violeta i dodaje da sina Filipa uči da mora da prihvati različitost, i sve one koji su drugačiji od njega.
Kada sam ostala bez kose nisam nosila periku
Zato ni nakon što je izgubila kosu u procesu liječenja nije željela da nosi periku. Rekla je:
– Ako ja sada stavim tu periku, ja ne prihvatam svoju različitost već se krijem iz nje – bila je odlučna.
– Kao dijete sam odrasla s ožiljkom na nozi koji nikome nisam smjela da pokažem, a to nije u redu. Naša destogodišnja kćerka Una je dijete koje ima zdravstveni problem. U pitanju je rijedak sindrom artrogripoza, i ona ima ožiljke po tijelu. Pored toga naša Una ima još 10 propratnih dijagnoza poput oštećenja sluha, srčanu manu, kašnjenje u psihomotornom razvoju…Drugačija je, ali naša porodica je naučila da živi s tim najbolje što može.
Suprug mi je pomogao da prihvatim svoj ožiljak
Sjenka Violetinim licem prođe samo kad se sjeti bolnog suočavanja s gubitkom dojke. Na mjestu gdje je bila dojka ni bradavica nije ostala. Samo ožiljak koji u prvi mah nije mogla ni da pogleda. Suprug joj je tada rekao:
– Želim da ti pomognem da prihvatiš svoj ožiljak, hoću da ti previjem ranu – prisjeća se Violeta.
Istu želju izrazio je i njen sin, sada učenik medicinske škole, koji je tokom Violetinog liječenja non stop bio uz nju iako je u tom trenutku imao samo 13 godina.
– Sin mi je držao glavu dok sam povraćala, spavao je pored mene. Njemu je tako bilo lakše da prođe kroz sve to – rekla je ona.
Danas, dok čeka sljedeću kontrolu, Violeta se trudi da svoj život, koliko je to moguće, drži u svojim rukama. Da na sve gleda s ljepše strane. Ponekad, kad ostane sama, sjeti se trenutka kada je saznala da ima rak dojke.
– I tada sam osjećala zahvalnost što se to nije desilo nekome koga volim već meni. Prije moje dijagnoze naša porodica se pored kćerkine bolesti suočila i s bolešću petogodišnje kćerke suprugove sestre – što je bilo jako bolno za sve, a možda i okidač za ovo što se meni desilo. Zato sam u prvom trenutku kada sam saznala za svoju bolest pomislila: „Ja to mogu da izguram, ne shvatajući da će sve to boljeti i ljude oko mene“.
Zaplakala sam tek kada je moje tijelo počelo da gubi snagu
Prvi put Violeta se isplakala na pola hemoterapija, u trenutku kada je osjetila da njeno tijelo polako ostaje bez snage.
– Bolio me svaki djelić tijela, ali i pogled na moju djecu koja se grle. Bila je sekunda dovoljna da pomislim da li ću uspjeti, da li će me bog sačuvati za njih. Otišla sam tada u sobu sa suprugom, zagrlili smo se i jecali zajedno te noći. Ali znali smo da nema predaje – prisjetila se ona teških trenutaka.
I tokom njenog liječenja suprug i Violeta su imali svoje male šale. Nekako su osjećali da će im uz smijeh sve biti lakše, pa i neizvjesna borba s podmuklom bolešću.
– Zvao me je Smigl iz filma “Gospodari Prstenova”, zatim sam bila Mič Bjukenon iz “Čuvara plaže” kada je krenula kosa da mi raste, zatim Mardž iz Simsonova. Sve su to bile interne šale, ali kad bih se probudila sa podočnjacima, ili otekla od hemoterapija i bez kose, znao je samo da me poljubi i izgovori: “Lijepa si”. I sada kada to čujem ja se pogledam da li imam podočnjake, ali Dušan uporno govori da je ozbiljan, i da sam njemu lijepa samim svojim prisustvom – govori ona o svojoj borbi.
Grlila sam uplakanog sina, a srce mi se kidalo
Sutra je već bio novi dan, novi pregledi, terapije i borbe.
– Kada sam krenula da izlazim sa privatne klinike nakon uspostavljanja dijagnoze. Pomisao da kažem suprugu me pokosila, i mislila sam da je to najteži dio, ali onda je uslijedio trenutak kada smo sinu morali da kažemo da imam rak. I to mi je definitivno najteže palo. Grlila sam ga uplakanog dok mi se srce slamalo na milion dijelova. Moj sin, uvijek osjećajan i nesebična podrška. Znala sam koliko je nama bilo previše svega, a njemu još više jer on je samo dijete. Ni slutila nisam tada da će on biti moj oslonac i moja najveća snaga – ispričala je ova hrabra žena, piše Kurir.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu