To su riječi koje je na groblju izgovorila najbolja drugarica stradalog Stefana Hrke iz Beograda.
Nema čovjeka koji nije suzu pustio. Njegova majka samo je molila da je “sin povede sa sobom jer bez njega neće moći da živi.”
“Ne znam da li ima ruke i noge…”
Njegova majka Dijana je u potresnoj ispovijesti ispričala teške detalje koji su se dogodili kobnog dana.
– Svjesna sam toga da niko ne može da ga vrati, ali ja pričam sa njim. Neprekidno razgovaram sa njim – kaže Dijana i nastavlja da govori:
– Ustanem ujutru i pričam mu šta treba da radim, šta se desilo. Sve kažem mom Stefiju, šta je bilo, šta treba da bude. Od jutros smo razgovarali nekoliko puta. Samo on i ja. Moj Stefi mene čuje, on mene sve razumije, on je dio moje duše.
Sa njom su i bivši suprug Milorad i Stefanov mlađi brat Nemanja.
Stefan se bavio građevinom. Zbog posla je započeo život u drugom gradu, a to poglavlje je, nažalost, brzo završeno.
– Stefan je tog dana pratio djevojku na stanici ili ju je čekao, ne znamo – kaže Dijana, pa dodaje:
– Dan ranije pričali smo telefonom. Ja sam se šalila sa njim, jer je djevojka bila nova. Čini mi se da sam, dok smo razgovarali, vidjela njegov osmijeh lijepi i plave okice. Pitala sam ga da li je djevojka ili drugarica. On se nasmijao i rekao mi da ćemo pričati o tome drugi put. Posljednje što sam mu rekla bilo je: “Čućemo se sutra.” Sljedećeg dana, nismo se čuli. Čim sam čula za nesreću uhvatila me je nervoza. Pozvala sam ga, ali se nije javljao. Zvala ga je i moja sestra, sestrići. Uzalud. Kasnije sam otišla u voždovačku policiju. Svi su bili ljubazni, ali djelovali su uznemireno. Policajac je tražio Nemanjin broj telefona, pitao me je da li sam došla sama. Rekla sam da. Kažem mu da idem u Novi Sad i upitala ga da li je ono što mislim. On je klimnuo glavom i počeo da plače. Došla je Hitna pomoć i dali su mi tabletu. Otišla sam sa prijateljima u Novi Sad – priča kroz suze majka.
“Samo sam vidjela njegovo lice”
– Identifikovala sam ga u policiji. Samo sam vidjela njegovo lice. Prepoznala sam ga, naravno. Majka sam mu. Bila je krv iznad glave. Ležao je na lijevoj strani. Nisam mogla da gledam dalje, niti je čovjek koji me je uveo to mogao. Izvadili su ga među prvima. Pitala sam tog čovjeka da li je bio u ruševinama. Rekao mi je: “Bio je u ruševinama.” Pitala sam ga da li se mučio, on je slegao ramenima. Ne znam da li moj sin ima tijelo, ruke, noge. Znam da će biti u limenom sanduku. Svjesna sam svega. Duša nasmijana, bio je veseo. Svima je pomagao, sa svima se družio – priča neutješna majka, piše Blic.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu