Odnos Banjaluke prema samoj sebi najbolje opisuje odnos bitnih i nebitnih ljudi prema rijeci Vrbas koji, umjesto da bude izvor zdravlja, radosti i turizma naših sugrađana teče tek tako uludo kao nekakav vodeni kanal. Ne, nema nikakvog opravdanja za toliko bolesno, višedecenijsko ignorisanje divlje i prljave obale. Vrbas je, bez uvrede, naše ogledalo.
Banjaluka će postati grad kada njeni stanovnici bar u 10 odsto slučajeva postanu svjesni građani, sa kolektivnim osjećajem za opšte dobro, a ne palanačkim “što bih ja bio budala pa bio bolji, ko će mi reći hvala” pristupom životu, okolini i ljudima.
Svaki dan budan sanjam našu Banjaluku kako postaje grad slobode i humanosti, a ne “sjedi s mirom, imaću možda problem” za svaku izgovorenu riječ i svaki učinjen korak. Želim da poštenjem koje će poroditi povjerenje vratimo institucije komšiluka gdje ponekad neko ispeče uštipke, pa ih sa osmijehom podijeli, a da pri tome nije sektaš niti traži žiranta, neko nekom pričuva dijete i stan ili nahrani kanarinca i zalije cvijeće. Ili prosto sjedne sa drugim komšijama naveče i priča prazne priče uz bistra ili obojena pića. Baš me briga što toga nema više nigdje, ja ne živim nigdje.
Imamo dobre šanse za ostvarenje naših potencijala, samo treba progledati, shvatiti, pokrenuti se, povezivati se i graditi duh našeg grada. Tražiti pošteno i demokratski depolitizovanu kulturu i obrazovanje, jer su ovako zamrljane i zarobljene, a jedine imaju moć da nas kultivišu i unaprijede. Volim naš grad najviše na svijetu i živim za njegovo porađanje, oslobađanje od naslaga defetizma i sebičluka i napredak.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu