Banjaluku nije teško voljeti, u njoj si srećan, siguran i slobodan da budeš ono što zaista jesi.
Većini nas koji boravimo u njoj ona nije rodni grad, ali prihvatila nas je u svoje krilo i povela stazama uspjeha, pobjede, novih prilika i iskustava.
Dok šetate Banjalukom skoro da je nemoguće da ne sanjarite ili bar na tren zaboravite ono što vas tišti. Miris koji se širi Gospodskom ulicom, razdragana i nasmijana lica prolaznika prosto vam utople srce. To je ono kada kažu da grad ima dušu.
Ukoliko vas put navede do Kastela, vidjećete da, iako pomalo oronuo, još uvijek stoji ponosno i odolijeva zubu vremena.
Sa obližnjeg mosta možete biti svjedoci najljepših zalazaka sunca, koje se kupa u modro plavom Vrbasu. Tada pomiješana plavo-zlatna boja i poseban sjaj bude posebnu čaroliju i u tom trenutku sigurni ste da je sve moguće.
Za one loše, tužne dane, od kojih su svačiji životi satkani, gdje je ipak sa horizontala dna moguće dostići daleke vrhove, preporučujem šetnju do Šehova. Svakim korakom ka vrhu ostavljate ono ružno iza sebe. Cvrkut ptica, svježina kojom odiše šuma ispunjavaju čovjeka posebnom energijom. A na vrhu vas čeka veličanstveni pogled na grad.
Banjaluka, iako velika, ponekad nedostižna, pa možda čak i surova, tu staje na dlan. Tu pronađite vjeru u sebe; što ste dalje od mjesta polaska bliže ste mjestu kojem pripadate.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu