Međutim, u njihovim životima nije bilo sve idilično, jer je ona preživjela pravu agoniju prije nekoliko godina, kada joj je zdravlje u jednom danu bilo narušeno.
Jednom prilikom Aca se kroz suze prisjetio životne drame kada mu je supruga Biljana bila na ivici smrti.
– Biljana je bila zdrava žena, nikad nije imala problema, nije ni znala da ima te aneurizme. To je kao jedan balon koji se stvori na krvnom sudu, ona je imala to urođeno i to dvije na očnim aortama. Tri dana se žalila da je glava boljela, ali ništa nešto drugačije nego inače. Taj dan samo se srušila u amfiteatru pred studentima dok je držala predavanje i odmah su je odveli u Urgentni centar. To iščekivanje tamo, dok ona leži na stolu, ću zauvijek pamtiti. Te ružne scene koje čovjek mora da gleda, kako iznose svakih pola sata po jedno tijelo u crnim kesama, samo sjediš i čekaš i prolazi ti kroz glavu da doktor izađe i kaže tebi “to je to”. Tad sam zvao, pošto imam puno prijatelja doktora sa kojima se družim, i odmah su mi pritekli u pomoć. Doduše jedna mlada doktorka me je uvela unutra, tad nisam znao uopšte šta su aneurizme, bila je mlada pa mi je djelovala neiskusno, ali ne zamjeram joj. Ona je rekla, da se ona pita, ona bi je ostavila da je prati do ujutru, što bi bilo 100 odsto kobno za nju, jer je morala odmah na operaciju. Od 1.000 jedno preživi, kad pukne aneurizma, to su mi kasnije rekli. Onda je došao moj prijatelj i doktor Zoran i brzo su je prebacili na neurohirurgiju i tu je doktor Tasić prihvatio i danas sam mu zahvalan kao bratu. To se sve dešava u 12 uveče – pričao je pjevač, pa nastavio:
– Te večeri ne mogu zaboraviti, cijela srpska estrada je bila kod mene. Tad sam shvatio da su mi pravi prijatelji, pokazali su mi ljubav i poštovanje. Toliko su mi snage dale kolege, od Cece, Brene, Bobe, Zorice i Kemiša, Bekute i Mrke, Žike Jakšića, Raka Marić, Lukas, Tropiko, ne znam ko nije bio u Urgentnom uz mene, došli su svi u bolnicu. Bilo je 150 ljudi od toga 70 odsto sa estrade. Sjećam se, kreću da je vode na operaciju i zovu moju djecu da je vide, jer je to možda posljednji put da je vide. Šest i po sati je trajala operacija, mi smo ostali do 7 ujutru u Urgentnom – ispričao je Pejović te dodao da je nakon operacije krenula nova borba za Biljanin život.
– Poslije operacije bilo je užas vidjeti je kako leži obrijane glave, sa rezovima. Poslije toga užas je bio klincima objasniti šta su mogući scenariji. Nisam dozvolio nikome da mi dolazi kući, htio sam da budem sam sa svojom djecom, i onda sjednem, zagrlim ih i kažem – možemo da ostanemo bez mame, ali sve to prođe, izdrži nekako čovjek. Sve vrijeme mi je bila na pameti ta Cecina pjesma “Živ se čovjek na sve navikne”. Te prve večeri, od stresa ili čega već, desi se da starija kćerka ima neko trovanje, spava u kupatilu pored šolje. Srednja ima problem sa zubom, najmlađa dobije temperaturu u pola noći. Zovem doktora da da infuziju starijoj kćerki i onda kad ih smjestim u krevet, odem u svoju sobu i iz sve glasa se derem i vrištim i molim Bilju da ne umre i da me ne ostavi – ispričao je Pejović.
On je je tada otkrio koliko je Biljani bilo teško da se oporavi, ali porodica je sve vrijeme bila uz nju.
– Tri mjeseca nakon operacije traje njena borba. Prvih mjesec dana pričala je nepovezano, ljudi poslije toga ponovo uče da pričaju, da hodaju. Ona jako voli muziku i onda sam joj puštao Merlina, nema ona pojma gdje je, ali pjevuši. Kad je mogla da ustane, uzmem je pa onako plešemo po bolničkoj sobi. Ona se ne sjeća ničega, ali pleše. Ta tri mjeseca u njenom životu su izbrisana u njenom pamćenju. Kad je došla kući nije znala gdje se nalazi. Nepovezano je pričala stalno, često sam zvao doktora da vidim da li je to normalno i do kada bi moglo da traje. Puno sam išao u crkvu i molio se, i mislim da mi je to pomagalo, nalazio sam tamo mir. “Vratila se” kad je doživjela blagi šok jer je vidjela kako izgleda, pogledala se u ogledalo i rekla nam: “Pa dobro, mamu vam vašu, pa je l’ vidite na šta ličim, što mi niste bar obrve i nausnice počupali?”. Mi smo se smijali, tu se brinemo da li ćeš preživjeti, a ti brineš o nasunicama – otkrio je pjevač.
Aco Pejović istakao je da ga je ova situacija promijenila, prenosi Blic.
– Bilo je jako teško, jesam grcao uveče kad sam sam, hoću da se ugušim od suza, jer mi se život promijenio u toku noći. Ali nisam dozvoljavao da se stalno plače i pada. Najmlađa kćerka je tad rekla Bilji kako je ne voli i onda smo to tumačili kako, zašto. Sad kad je odrasla je priznala da je to rekla u afektu, jer je to za nju tada značilo da mama hoće da je ostavi. Mnogo puta sam rekao, takvo iskustvo ne bih poželio najvećem dušmaninu. Sva ta briga, buđenja u toku noći, pa stres kad telefon zazvoni ujutru, onda se spremaš šta ćeš ako bude najgori scenario, šta ćeš djeci da kažeš. U tom momentu je najbitnije da budeš pribran i da se boriš, da ne poklekneš. Mislim da je nju spasila ljubav i molitva svih ljudi koji su brinuli za nju – rekao je Pejović te dodao:
– Od tad sam promijenio mnoge stvari, imao sam ljude sa kojima nisam govorio, bio sam prgav, ali sam od tad spustio loptu i izmirio se sa svim ljudima. Pružio sam im ruku i mislim da je praštanje jedna vrhunska hrišćanska osobina i da treba da praštamo. Život je previše kratak da bismo ga koristili za ljutnje i mržnje – zaključuje on.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu