Na pragu Vaskrsa, u istom tom selu, nečovjek, psihopata, monstrum (kako god vam draže), stavlja psu pušku u usta. I puca. Raznosi mu vilicu. Odlazi. Iza njega ostaje bolni krik nedužnog bića, koje će, nekoliko sati kasnije, kada ugleda ljude, ponovo radosno mahati repom i bezuslovno im vjerovati.
Umut. Tako su mu dali ime. Umut znači “nada”.
Nekoliko dana ranije, u istom tom selu, upucana je jedna kujica, tek što je na svijet donijela dvoje malih. Nije preživjela. Priča se da joj je presudio isti nečovjek, psihopata, monstrum.
Svodna više nije samo selo malo, djecom obasjano, kako su onomad pisali mediji. Svodna je sada i selo u kojem monstrum(i) slobodno šeta(ju). Možda je sljedeći pas već na nišanu.
I nije Svodna usamljen primjer. Nažalost. Gotovo svakodnevno ćete pročitati vijest kako je, negdje, neka životinja zlostavljana, ubijena ili ostavljena da umre u najgorim mukama. Gotovo svakodnevno ćete naići na fotografije mačića ili kučića koji još nisu ni progledali, a već su otrgnuti od majke. Bačeni u kontejnere, kanale, rijeke.
Dok mi ćutimo, nasilje vrišti. Puca, udara, guši.
Sigurna sam da će i ispod ovog teksta osvanuti komentari onih koje više uznemiri ogrebotina na autu nego vijest da je neko ubio psa.
Zašto je društvo u kojem gotovo svaki dan osvane vijest da je negdje neko ubio ili zlostavljao životinju društvo koje mirno nastavlja dan?
Zakoni o zaštiti životinja postoje. Na papiru. U stvarnosti, odgovorni za ovakva zlodjela rijetko odgovaraju. Još rjeđe ih neko prijavi. Jer to su, zaboga, samo životinje.
Ali, upravo ta ravnodušnost hrani nasilje. Ono raste tamo gdje ljudi okreću glavu.
Ovo nije samo pitanje zaštite životinja. Ko smo mi kao društvo? Jer onaj ko može da podigne ruku na nemoćno biće, bez razloga, bez stida, bez posljedica — može sutra i na čovjeka.
Imena, odgovornost, kazne! Drugačije ne može i ne smije!
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu