Društvo

Mostar se piše srcem, na ćirilici: Nova mladost jedne od najstarijih škola u BiH (FOTO, VIDEO)

Stotinu đaka, hiljadu osmjeha i pregršt lepršavih priča, crteža, pjesama, ideja. Tako izgleda nastava u ”Prosvjetinoj školi srpskog jezika, istorije i kulture” u Mostaru. Jedina je to škola u Mostaru u kojoj se uči ćirilica i gdje đaci mogu saznati šta su za identitet i napredak njihovog grada značili velikani poput Alekse Šantića ili Svetozara Ćorovića.

Mostar se piše srcem, na ćirilici: Nova mladost jedne od najstarijih škola u BiH  (FOTO, VIDEO)
FOTO: SINIŠA PAŠALIĆ/RINGIER

“Prosvjetina” škola radi samo subotom, tačnije, svake druge subote. Prisustvo nije obavezno, ali osnovci i srednjoškolci jedva čekaju vikend da sjednu u nove klupe u starom kamenom zdanju iznad grada, koje se sćućurilo između impresivnog Sabornog hrama i bajkovite Stare pravoslavne crkve.

Radnim danima srpska djeca pohađaju 20 osnovnih i srednjih škola širom Mostara. Neki od njih uče po hrvatskom, neki po bošnjačkom nastavnom programu, ali samo u “Prosvjetinoj” školi, na dopunskoj nastavi, stiču znanja iz “oblasti koje nisu zastupljene u zvaničnom sistemu obrazovanja u Hercegovačko-neretvanskog kantona u Federaciji BiH.”

– Djeca ovde mnogo nauče o srpskoj književnosti, kulturi i tradiciji. Ali, još je bitnije da se druže, upoznaju, stiču samopouzdanje i da identitetski jačaju – objašnjava Sanja Bjelica Šagovnović, predsednica mostarskog ogranka Srpskog prosvetnog i kulturnog društva “Prosvjeta”.

FOTO: SINIŠA PAŠALIĆ/RINGIER
FOTO: SINIŠA PAŠALIĆ/RINGIER

Mostarski Srbi povratnici, a u gradu ih, prema popisu, ima manje od pet odsto, nisu željeli da se osnuje posebna srpska osnovna škola i to iz najmanje dva razloga.

Prvo, strahuju da bi na taj način njihova djeca bila getoizirana i odvojena od zajednice u kojoj žive. Drugi razlog je sasvim praktične prirode: u gradu sa više od 100.000 stanovnika i razuđenom teritorijom, neki od đaka bi, po takvoj šemi, morali u školu putovati i više od 20 kilometara.

A opet, nisu se ponositi Hercegovci mogli pomiriti s tim da njihovi potomci ne znaju ćirilicu i da odrastaju sa nelagodnim osjećajem da su u rođenom gradu “manjina”, “margina”, ili što bi se narodski reklo, “tikva bez korijena”. Jer nisu.

I tako je prije sedam godina pokrenuta “Prosvjetina” škola, koja od 2019. stanuje u starom školskom zdanju, izgrađenom prije 166 godina.

U SKPD “Prosvjeta” su, kažu, zahvalni Ministarstvu za izbjeglice i povratnike Federacije BiH, Elektroprivredi RS i vladama Srpske i Srbije, jer su im pomogli da obnove i opreme prizemlje stare devastirane škole, kako bi konačno, i doslovno, bili “svoji na svome”.

FOTO: SINIŠA PAŠALIĆ/RINGIER
FOTO: SINIŠA PAŠALIĆ/RINGIER

U ovoj zgradi davne 1856. godine počela je sa radom ”Pravoslavna srpska narodna škola mostarska”, jedna od najstarijih škola u BiH i prva u kojoj su nastavu zajedno pohađali djevojčice i dječaci.

Ovu školu su završili Aleksa Šantić, Atanasije i Vojislav Šola, Svetozar i Vladimir Ćorović, te Branko, Risto, Milan i Jovan Radulović, kao i mnogi drugi znameniti Mostarci i Mostarke. Jovan Dučić je bio jedan od njihovih učitelja.

U tom kamenom zdanju, čiji zidovi pamte vremena kada su Srbi bili avangarda napretka u Mostaru, i u poslovnom i u kulturno prosvetnom smislu, danas neki novi klinci i klinceze, opremeljeni android telefonima, uče Šantićeve stihove, azbuku i istoriju svog naroda.

I to nije sve. U školi djeluje i hor “Aleksa”, organizuju se radionice stripa i kaligrafije, javna predavanja i debate.

Ali đaci k’o đaci, najviše se raduju vannastavnim aktivnostima druge vrste: velikom odmoru, kada se uz sokove i slatkiše druže i šale, a posebno ekskurzijama.

Slađan Radović (13), učenik osmog razreda, kaže da mu je “Prosvjetinoj” školi najomiljeniji predmet istorija srpskog naroda.

– Ipak, najdrža su mi druženja i ekskurzije. Na posljednjoj ekskurziji smo obišli srpske srednjevjekovne manastire, posjetili smo i Beograd, šetali Knez Mihajlovim, bili smo i u Muzeju Nikole Tesle i u Hramu Svetog Save. Upoznali smo patrijarha Porfirija, koji je priredio prijem za nas – hvali se Slađan.

FOTO: SINIŠA PAŠALIĆ/RINGIER
FOTO: SINIŠA PAŠALIĆ/RINGIER

A na jednoj ranijoj ekskurziji mališani iz Mostara bili su gosti na rođendanskom ručku kod predsjednika Srbije Aleksandra Vučića.

Ekskurzije vole i Marko Pištalo (9) i njegova drugarica Emilija Bulić (8), mališani koji tek savladavaju azbuku. Ali, oni ipak najviše vole svoju učiteljicu, Jelenu Mihić.

Učiteljica Jelena je “zadužena” za najmlađu od četiri grupe “Prosvjetine” škole. Stariji osnovci i srednjoškolci subotom se druže sa Milom Trojanović Gašić, profesorkom srpskog jezika, Nebojšom Pištalom, profesorom istorije i Njegošem Veljančićem, vjeroučiteljem koji im predaje srpsku kulturu.

Tu je i Tijana Bašić, koja vodi hor, a da sve bude kako dolikuje brigu vodi koordinator škole, paroh Duško Kojić, starješina Sabornog hrama Svete Trojice u Mostaru.

Kako se ova mala ekipa snalazi i dovija da unaprijede nastavu u školi bez dovoljno udžbenika i literature, bez redovnih izvora prihoda, bez ijednog stalno zaposlenog radnika …oni to najbolje znaju. Ipak, nasmijani su i puni optimizma, kao da im je sve potaman.

– Na časovima srpskog posvećeni smo književnosti i uz pomoć hrestomatija i čitanki iz Srbije, koje djeci dijelimo na revers, nastojimo da, bar u kratkim crtama, obradimo sve značajnije srpske pisce od Svetog Save do danas – kaže profesorica Mila Trojanović Gašić.

Ona i radnim danima predaje srpski jezik i književnost, u Gimnaziji u susjednom Nevesinju.

Ali istoričar Nebojša Pištalo, ima sasvim drugačiju karijeru. On je dizajner namještaja u jednoj mostarskoj fabrici, vjerovatno jedini u ovoj branši, sa diplomom Filozofskog fakulteta.

– Šta ćete, život mi je tako namjestio. Ali, radujem se što mi se u “Prosvjetinoj” školi pružila prilika da, bar vikendom, radim posao za koji sam se školovao i koji volim. A i đaci su zainteresovani za srpsku istoriju, naročito stariji osnovci. Često mi postavljaju pitanja o dešavanjima u posljednja dva rata, jer ih ono što uče u redovnoj nastavi prilično zbunjuje – kaže ovaj simpatični profesor.

On se trudi da djeci objasni ratna dešavanja, ali na način da razumiju prošlost, a da ne dolaze u konflikt sa vršnjacima, pripadnicima drugih naroda. Đaci to znaju da cijene, pa je tako Ivani Lojpur (14) iz mostarskog naselja Željuša, kao i mnogim njenim drugarima, upravo Nebojša omiljeni nastavnik.

FOTO: SINIŠA PAŠALIĆ/RINGIER
FOTO: SINIŠA PAŠALIĆ/RINGIER

Pošto “milenijumce” nije baš lako privoljeti na čitanje, jer ih, iako su radoznali, knjige “smaraju”, Nebojša i drugi profesori na časovima im puštaju fimove i video klipove. Srpsku istoriju, književnost i tradiciju pokušavaju im približiti i uz pomoć stripova.

Ipak, ima i učenika kojima je upravo čitanje knjiga omiljena zabava. Među njima su i gimnazijalka Anđelina Medan (17), te Milica Mihić (12), jedna od najboljih recitatorki u Mostaru, i Jovana Šagovnović (13), odlikašica koja u redovnoj školi u đačkoj knjižici ima samo petice.

–         U “Prosvjetinoj” školi mi je sve zanimljivo, ali najviše volim srpsku književnost. Posebno su mi drage knjige štampane na ćirilici – kaže Jovana.  

FOTO: SINIŠA PAŠALIĆ/RINGIER
FOTO: SINIŠA PAŠALIĆ/RINGIER

Duša i spona podijeljenog grada

U Mostaru živi manje od 5.000 Srba, ali oni s ponosom ističu da su duša i spona ovog grada, koji je već decenijama etnički podijeljen.

Da je tako, pokazala je i nedavno održana svečanost povodom 120. godišnjice SKPD “Prosvjeta” u Mostaru. Na rođendan su pozvani pripadnici svih zajednica i svi su se rado odazvali.

– Svake godine organizujemo i “Šantićeve večeri poezije” i “Božićni koncert”. To je poklon našem Mostaru, koji je već vijekovima i srpski grad. Želimo da njegujemo dobre odnose i sa Hrvatima i sa Bošnjacima i sa svim našim sugrađanima – kaže Sanja Bjelica Šagovnović.

FOTO: MINISTARSTVO KULTURE I INFORMISANJA REPUBLIKE SRBIJE
FOTO: MINISTARSTVO KULTURE I INFORMISANJA REPUBLIKE SRBIJE

Đaci sami čiste svoju školu

Koliko vole “Prosvjetinu” školu, đaci pokazuju i time što sami čiste i uređuju svoje učionice. Istina, bilo bi jednostavnije platiti spremačicu, ali za to nema para. Škola se izdržava od povremenih donacija i projekata, a prioritet je isplata honorara profesorima. – Da imamo godišnji budžet od 30.000 KM, bili bismo mirni, ali daleko smo mi od te cifre – kaže Sanja Bjelica Šagovnović i dodaje da škola opstaje zahvaljujući, prije svega, volonterskom radu. Jedna od vrijednih volonterki je Nina Domazet (15), učenica medicinske škole, koja redovno pohađa i “Prosvjetinu” školu. – U “Prosvjetinoj” školi naučim mnogo toga, što ne bih mogla naučiti nigdje drugdje, a učestvujem i u humanitarnim akcijama i u čišćenju škole. Nije mi teško. Sve je to zabavno, kada se radi u dobrom društvu – kaže Nina.

Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu