Navaljni je na montiranom suđenju izvrgao vlasti podsmijehu zato što su ga optužile što se nije javio u skladu sa obavezama uslovne kazne, iako je u to vrijeme bio u bolnici u Njemačkoj i u komi zbog trovanja nervnim agensom, prenosi Blic.
Bilo kako bilo, Navaljni će morati da provede dvije godine i osam mjeseci (pošto mu je u kaznu uračunato 11 mjeseci koje je proveo u kućnom pritvoru) u ozloglašenom logoru za prinudni rad.
Vladimir Pereverzin, nekadašnji direktor u ruskom naftnom koncernu „Jukos“, vrlo dobro zna šta čeka Navaljnog, budući da je i sam proveo više od šest godina u Putinovim gulazima i o tome napisao potresnu knjigu („Matroska tišina – moje godine u Putinovim zatvorima“).
Pereverzin danas živi u Berlinu.
– Gladovanje, izrabljivački rad, mučenje, higijenski uslovi nezamislivi u Centralnoj Evropi. Radio sam 20 sati dnevno i duže u radionici u kojoj smo šili uniforme za robijaše i čuvare. Pored toga, pravio sam cigle. To je robovski život – rekao je Pereverzin za nedjeljno izdanje njemačkog lista Bild.
Robijaši su izloženi samovolji i tiraniji vođa logora i obavještajnih službi, a Pereverzinu su, kao političkom zatvoreniku, prijetili smrću.
– Rekli su mi: „Nećeš preživjeti, ostali robijaši će te nasmrt premlatiti“.
Na kraju je vezao nekoliko žileta kako bi sebi rasjekao stomak i bio premješten u bolnicu, ali su ga drugi robijaši zaustavili prije nego što je uspio da izvede poduhvat do kraja.
Perverzin strahuje da će se Navaljnom desiti najgore.
– Putin bi bio najsrećniji kada bi Navaljni u logoru umro tzv. „prirodnom smrću“. Država tamo ne mora aktivno da ubija ljude, taj posao završavaju ili okolnosti ili drugi robijaši – kaže on.
Dodaje, međutim, da je Navaljni jak čovjek.
– Zna s čime ima posla. Mora da bude na oprezu, jer će stalno pokušavati da ga provociraju kako bi se pobunio ili reagovao nasilno – kaže Pereverzin.
U prvom intervjuu nakon puštanja iz zatvora u februaru 2012, koji je dao za Fajnenšel tajms, Perverzin je rekao da mu se život pretvorio u košmar poslije hapšenja u decembru 2004.
– Kada kročite kroz kapiju zatvorske kolonije ulazite u tridesete godine prošlog vijeka – rekao je tada.
Tom prilikom je ispričao da je u početku morao sam da maršira dva sata ti puta dnevno, da se hrana sastojala od bljutave kaše koju bi mu oteli nekoliko sekundi nakon što bi mu je dali. Robijaši su bili zgurani u pretrpanim barakama, a kada bi se pogasila svjetla nisu mogli da uđu u WC jer je bio „zatrpan izmetom“.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu