Kolumne

Na granici zdravog razuma

Srećan je onaj ko zna gdje su granice njegove otadžbine. Tako, ili tako nekako, pjevao je banjalučki pjesnik Boro Kapetanović, ratnih devedesetih: kad se ginulo za Republiku Srpsku, a pojma nismo imali gdje Republike Srpska počinje, a gdje završava.

Na granici zdravog razuma
FOTO: SINIŠA PAŠALIĆ/RAS SRBIJA

Od rata je prošlo dobrih četvrt vijeka, a još se granični čvorovi raspetaljli nisu i još ne znamo gdje su granice naše otadžbine, domovine, ili tek države u kojoj živimo.

Ali to, doduše, nije jedini, čak ni glavni razlog što nismo bog zna kako srećni.

Dakle, dokle seže Republika Srpska i BiH, a gdje počinje Evropska unija, ili majčica nam i matica Srbija? Još se ništa ne zna, što bi rekao Mujo u jednom od prastarih viceva.

Još se ništa ne zna, kad su u pitanju granice BiH sa dvije od ukupno tri susjedne države. Samo sa Crnom Gorom granice su utvrđene i potpisane.

Kako to izgleda kad državna granica ide rijekom, a željeznička pruga 17 puta prelazi rijeku? Naravno, pruga zaraste u korov, a ljudi s obale se rasele. Kakva je to šteta, znaju svi koji su bar jednom prošli Unskom prugom, na granici BiH i Hrvatske.

A u kakvoj se klopki nađu mještani grahovskog sela Tiškovac, kad snijeg zapada, pa oni doktoru ili u prodavnicu mogu samo kroz EU i Hrvatsku?

I kako žive ljudi u mjestima gdje granice prolaze kroz kupatila, voćnjake, bašte… Ili kad državna granica na  mjesnom stadionu „odgrize“ četvrtinu fudbalskog igrališta, sve sa korner zastavicom. Naravno, na takvom je stadionu sudija odavno odsvirao kraj svih utakmica.

Ipak, nigdje nema takve pogranične budalaštine, kao u Međurječju, opština Rudo. Ovo je selo dio teritorije BiH, a odistinski je „ostrvo“ usred Srbije. Nešto kao balkanski San Marino, samo mnogo manje romantično.

Pročitajte još

I to nije sve. Kroz Rudo prolazi i nekoliko kilometara pruge Beograd – Bar, jer i tu pruga prelazi granicu.

Predlagali su iz Srbije da to popeglaju: da granica bude rijeka Lim. Pa da ono što Srbija uzme u Rudom, pošteno vrati negdje drugdje, recimo u Semberiji.

Ali, ne ide to na ruku Ruđanima: ostali bi bez dobrog komada plodne zemlje uz rijeku. A to bi bilo pogubno za ovu siromašnu opštinicu, gdje je svaka stopa zemlje i svaki čovjek zlata vrijedan.

Ne bi opštini Rudo pomoglo to što bi Srbija pošteno vratila teritoriju, negdje u dalekoj i bogatoj ravnici.

Jer, nisu život samo BiH, konstitutivni narodi i entiteti, mada nas uporno ubjeđuju da je baš tako. Pričama koje su odavno prešle granicu zdravog razuma.

Prihvati notifikacije