Otkrio je kako je biti ambasador Vatikana i jedan od najbližih saradnika pape Franje posebno zbog činjenice što je na toj visokoj poziciji kao jedna od rijetkih osoba sa prostora Bosne i Hercegovine i šireg regiona. Nadbiskup Rajič govorio je i o sve većim izazovima potkopavanja mira u Bosni i Hercegovini, ali i onome što se događa u Srbiji i na prostoru Zapadnog Balkana, odnosno jugoistočne Europe, ali i zašto je svjetskim moćnicima postalo najlakše oduzimati ljudski život širom svijeta u Gazi, Ukrajini, sukobima u Africi, Aziji.
Dočekujemo još jedan od najvećih katoličkih praznika Uskrs sa izazovima kojima je izložen cijeli svijet u strahu od rata, sukoba, nemira? Koje su poruke za ovogodišnji Uskrs?
Hrišćani se širom svijeta kroz korizmeno vrijeme pripremaju molitvom, postom, milostinjom, te drugim odricanjima i dobrim djelima za najveću svetkovinu u godini, Hristovo uskrsnuće od mrtvih, koje na hrvatskom jeziku zovemo i Vazam (stara riječ vuzem – uzeti, tj. nakon posne korizme ili „mesopusta“, opet uzeti mesa) ili Uskrs.
Riječ Vazam od starine se koristi za židovsku riječ Pasha, koja je spomendan izlaska židovskog naroda iz Egipta u Obećanu zemlju. Hrišćani umjesto Pashe slave Vazam, a to je otajstvo Hristove muke, smrti i uskrsnuća. Sam Uskrs jest slavlje Hristova uskrsnuća od mrtvih i najveća je i najvažnija svetkovina u hrišćanskom kalendaru.
Važno je sjetiti se da je poruka Uskrsa uvijek poruka mira koju je sam uskrsli Gospodin prvi izrekao apostolima: “Mir vama!“ (Lk 24,36). To je poruka obnovljene nade u novi život u zajedništvu s Bogom kroza svu vječnost. Stoga, dobro je sjetiti se što papa Franjo često poručuje u svojim propovijedima i govorima, koje su poruke mira. Naime, prošle je godine u svojoj Uskrsnoj poruci govorio: „Rat je uvijek apsurd, rat je uvijek poraz! Ne dopustimo da nad Evropom i Sredozemljem pušu sve jači vjetrovi rata. Ne smije se podleći logici oružja i ponovnog naoružavanja. Mir se nikada ne gradi oružjem, nego ispruženim rukama i otvorenim srcima“ (Uskrsna poruka Urbi et Orbi pape Franje, Uskrs, 31. marta 2024.). Ova poruka vrijedi i za ovu i svaku godinu, upravo zato što je poruka mira, zato treba uzeti k srcu papine riječi, jer su poziv na međusobno poštovanje i uvažavanje, poziv na dijalog i dogovore, pomirenje i suživot. Uskrs je povezivanje čovjeka sa Bogom.
Jesmo li se predali više konzumerističkom, pa mislimo kako je dovoljno kupiti neki dar, umjesto biti sa svojim najmilijima?
Uskrs je u prvom redu vjerska svetkovina, koja slavi najveći događaj Hristova života, njegovo slavno uskrsnuće treći dan nakon smrti na krstu. Ovim čudesnim iotajstvenim događajem, Isus je potvrdio da je doista Sin Božji, odnosno sam Bog, te da ni smrt ni grijeh, niti ikakvo zlo nemaju uticaja na njega. Zato ga hrišćani slave i poštuju kao svoga Gospodina i Boga. I kao što je Hrist uskrsnuo od mrtvih, On obećava svima koji u njega vjeruju, slušaju njegov glas, koji žive po Božjim zapovijedima i nastoje živjeti razumno, pobožno i pravedno, da će nakon smrti živjeti s njime, a o Sudnjem danu i tjelesno uskrsnuti i biti dionici života vječnoga u zajedništvu s Bogom.
Budući da je Uskrs vjerska svetkovina, svaki će pravi vjernik otići u crkvu i slaviti s braćom i sestrama u vjeri Presvetu Euharistiju, spomen-čin Isusove muke, smrti i uskrsnuća ovjekovječen na oltaru; Gozba ili Pričest Hristovim Tijelom i Krvlju. A kao i svaki drugi praznik kroz godinu, Uskrs ima i svoju društvenu dimenziju okupljajući ljude oko porodičnog stola. Mnogi vjernici idu posjetiti prijatelje i rodbinu kroz ove dane i na taj način dijele uskrsnu radost. Mislim da Uskrs nije toliko komercijalizovan poput Božića, zato se naglasak stavlja na sudjelovanje u vjerskim obredima, a nakon toga susreti s rodbinom i prijateljima.
Vjerovatno ste jedina osoba porijeklom iz Bosne i Hercegovine u diplomatskoj službi Vatikana. Često se koristi i izraz Sveta Stolica kada se govori o Vatikanu, koja je razlika?
Dobro je razlučiti neke pojmove za bolje razumijevanje. Pojam “Sveta Stolica“ često se koristi u jeziku međunarodnog prava i međunarodnih odnosa. Riječ stolica potiče od latinske riječi sedes, grčki kathédra, i odnosi se na sjedište ili stolicu Svetog Petra.
Sve pape, nasljednici svetog Petra, apostola i prvoga pape, zauzimaju ovo mjesto ili stolicu. Sveta Stolica takođe se odnosi na rezidenciju pape zajedno s Rimskom kurijom i središnjom upravom Katoličke Crkve. Ovaj izraz, međutim, nije sinonim za Rim, Vatikan ili državu Vatikan. Njegovo značenje, ustvari, nadilazi ograničenja geografskog položaja. Sveta Stolica je jedinstvena cjelina među ostalim subjektima međunarodnog prava. Njezino postojanje kao suverenog entiteta nadilazi teritorijalni posjed. Ona je uistinu međunarodna pravna osoba, jer je njezina prisutnost, za razliku od prisutnosti država, univerzalna.
Strogo govoreći, izraz „Sveta Stolica“, ili u crkvenom govoru i izraz „Apostolska Stolica“, odnosi se na službu Rimskog prvosvećenika, Pape. U širem smislu, koji se najčešće koristi, „Sveta Stolica“ uključuje kancelarije i druge ustanove Rimske kurije koji pomažu Papi u upravljanju sveopštom Crkvom. Stoga se mora razlikovati od „države grada Vatikana“, teritorijalne enklave u gradu Rimu koja funkcioniše poput drugih država i postoji isključivo kako bi jamčila autonomiju Svete Stolice, koja je vijekovima, zbog svoga duhovnog suvereniteta, bila priznata kao subjekt međunarodnog prava.
Radujem se što nisam jedina osoba iz BiH u diplomatskoj službi Svete Stolice, jer imamo još trojicu sveštenika s naših prostora koji rade kao tajnici nuncijatura po svijetu. Po godinama staža to su mons. Marinko Antolović, sveštenik Vrhbosanske ili Sarajevske nadbiskupije, koji radi u Nuncijaturi u Singapuru; mons. Ante Vidović, sveštenik Banjolučke biskupije, koji je sada u Velikoj Britaniji, i don Tomislav Zubac, sveštenik Mostarsko-duvanjske biskupije, koji je u Državnom sekretarijatu u Vatikanu. Imamo i jednoga pod-tajnika Dikasterija za biskupe, mons. Ivana Kovača, Posušaka, koji nije u diplomatskoj službi ali jest službenik Rimske kurije. Čast je našoj partikularnoj Crkvi u BiH da iz svake biskupije ima po jednoga sveštenika u diplomatskoj službi Svete Stolice, i tako naša relativno mala zemlja pridonosi opštoj evangelizacijskoj misiji Crkve u svijetu.
Bili ste apostolski nuncij na Arapskom poluostrvu, potom Angoli i Svetom Tomi i Principu u Africi, na Baltiku, u Litvaniji, Letoniji i Estoniji, sada ste sa službom u Italiji i San Marinu najbliže Svetome ocu, papi Franji. Koliko su sve ovo bili izazovi za Vas, oče nadbiskupe?
Istina je da sam do sada imao iskustva rada na tri različita kontinenta, i svaka zemlja ima svoje istorijske, kulturne, jezičke, privredne i vjerske specifičnosti. Ipak, u svim ovim državama i kontinentima, Crkva je prisutna kao duhovna majka, koja okuplja svoju djecu u veliku porodicu vjere i bratske ljubavi, te međusobno dijele sve zgode i nezgode, znajući da imamo zajedničkog Oca na nebesima. Treba uvijek imati na umu da je uloga nuncija učvrstiti veze jedinstva između Rimske Stolice i mjesnih Crkava.
Kao predstavnik Pape i Svete Stolice, svaki je nuncij takođe poslan afirmisati diplomatske veze između Svete Stolice i država kod kojih je akreditovan. Ova dvostruka funkcija usmjerena je prema opštem dobru svih. Unatoč izazovima koje predstavlja sve veće sekularno okruženje (posebno u zemljama Zapada), trajna učenja Evanđelja i Učiteljstvo Crkve pružaju temelj čvrstog morala i načela, koji su izdržali kušnje vremena i nastavljaju koristiti čovječanstvu. Na taj način približavamo Papu, te nauku i poslanje Crkve tim zajednicama i tako se jača vjernička povezanost i ujedno diplomatski odnosi. Naša katolička vjera osposobljava nas za efikasno snalaženje među izazovima koje postavlja savremeno društvo.
U Bosni i Hercegovini su i dalje prisutni brojni izazovi, česte su prijetnje raznih vrsta. Oče nadbiskupe, smije li mir imati alternativu?
Mir i razuman suživot, u istini i pravednosti, uz međusobno uvažavanje i poštovanje različitosti konstitutivnih naroda te drugih etničkih grupa odnosno svakoga čovjeka u zemlji, jedina je opcija za razvoj i napredak države Bosne i Hercegovine. Svaka druga alternativa vodi samo u nepredvidljive sukobe, bezumne razdore i moguća nasilja. Previše je ljudske krvi proliveno na našim prostorima u prošlosti, zato se moramo stalno privikavati pomirenju i suživotu, kao dobre komšije, da se svaki čovjek u BiH, u svakom gradu i selu, može osjećati siguran i zaštićen. Sjetimo se da je papa Franjo nakon svoga pohoda Sarajevu 6. juna 2015, u avionu govorio novinarima: „nije dovoljno govoriti o miru, nego se mora raditi na uspostavljanju mira“.
Širom jugoistočne Evrope, kako mi to kolokvijalno zovemo Zapadni Balkan, veliki su nemiri, digli su se studenti, ljudi koji brane životnu okolinu, rudarenje, uništavanje svojih država i regija zarad interesa moćnika. Kako Vi, oče nadbiskupe, gledate na sve ono što se dešava prvenstveno u Srbiji i na Kosovu koji su zbog svojih konflikta dodatno na rubu stalnih sukoba?
I ovdje bih se prisjetio riječi pape Franje koji je prošle godine u već spomenutoj uskrsnoj poruci između ostaloga rekao sljedeće: „Posebno mi je u mislima Zapadni Balkan, gdje se čine značajni koraci prema integraciji u evropski projekt: etničke, kulturne i vjerske razlike ne smiju biti uzrokom podjele, nego trebaju postati izvorom bogatstva za čitavu Evropu i čitav svijet.“ Trebali bismo se zaustaviti i dublje razmišljati nad ovim Papinim riječima i kako ih primijeniti u svakodnevni život, gdje god se nalazili. Želimo li živjeti u svijetu gdje vladaju sukobi ili zdrav suživot? Napredak ili nered? Izgrađivati ili razarati međusobne odnose? Mir ili nemir? U multietničkim zemljama kao što su BiH i susjedne države, nužno smo pozvani cijeniti i štititi raznovrsna svojstva svih građana i tako izgrađivati sebe i društvo u kojemu živimo na opšte dobro svih.
Ako je i sam Bog jasno rekao u svojoj jednoj od najvažnijih zapovijedi – Ne ubij! Zašto je svjetskim moćnicima postalo najlakše oduzimati ljudski život širom svijeta u Gazi, Ukrajini, sukobima u Africi, Aziji?
Božja zapovijed je jasna i nedvosmislena. Bog koji je izvor i održavatelj života, zapovijeda cijelom ljudskome rodu da poštuje život u cjelini, i to svakoga čovjeka, bez obzira na razlike, jer smo po Božjoj promisli i dobroti, svi stvoreni na sliku i priliku Božju, kako nas uči Knjiga Postanka, prva knjiga Biblije. Prema tome, nismo mi ljudi gospodari života i smrti, zato smo pozvani štititi i braniti svaki ljudski život, od začeća do prirodne smrti, i tako čineći, iskazivati dužno poštovanje životu koji nam je Bog darovao kao prvi dar. Neki u svijetu uzimaju sebi za pravo poigravati se s ljudskim životima i postupati kao da je i čovjekov život potrošna roba. Moramo zato razvijati osjećaj za svetost ljudskog života i za mir u našim međusobnim i međunarodnim odnosima.
Prisustvovali ste Sarajevskoj beatifikaciji Drinskih mučenica. Dočekali smo vrijeme da u Goraždu, gradu njihove mučke smrti, imamo crkvu posvećenu njihovom stradanju. Koliko je to važno? Kakve su to poruke?
Pohvalno je što se izgradila crkva na čast pet blaženih Drinskih mučenica, i to u mjestu gdje su dale najveće svjedočanstvo ljubavi prema Bogu, svojom mučeničkom smrću. Dostojno je i pravedno da se Božji hram sagradi njima u čast iz više razloga, a istaknuo bih da se ne zaboravi njihova žrtva i svjedočanstvo. One su bile časne sestre, zavjetovane katoličke redovnice, koje su vjerno živjele svoj zavjet čistoće I vjernosti Bogu, te darovale vlastiti život u obrani tih zavjeta. Niti jedna nije bila rodom iz Bosne i Hercegovine, ali su je prihvatile i voljele kao svoju novu domovinu i njezinu lokalnu Crkvu kao svoju služeći katolicima, pravoslavcima i muslimanima. To je divan primjer za današnje i buduće generacije kako se isplati posvetiti svoj život Bogu i ostati njemu vjeran, gledati prema nebu, te živjeti svoj život prema idealima i vrijednotama koje nam je Isus posvjedočio svojim životom.
Za biskupa ste zaređeni u katedrali u Mostaru. Nedostaje li vam katkada domovina vaših predaka? Kakva je Vaša poruka sunarodnjacima, narodima Bosne i Hercegovine?
Dok sam osamdesetih godina prošloga vijeka studirao teologiju na tadašnjoj Vrhbosanskoj Visokoj teološkoj školi, koja je danas Katolički bogoslovni fakultet u Sarajevu, imao sam priliku putovati kroz gotovo sve krajeve BiH i upoznati mnogo dobrih ljudi među Hrvatima, Bošnjacima, Srbima i drugim narodnostima. Bilo je divno iskustvo upoznati ljepotu zemlje i dobrotu pojedinaca kod svih naroda, te sklopiti prijateljstva koja su ostala unatoč udaljenosti i prolaznosti vremena. Moja bi poruka i molitva bila da svi radimo na tome, svako na svome području, na izgradnji društva u ozračju mira, pravednosti, međusobna poštovanja i uvažavanja, i da živimo kao dobre, poštene, razumne, pravedne i pozitivne komšije, oslobođeni svih predrasuda iz prošlosti i sadašnjih ideologija, da svakom čovjeku odnosno građaninu bude stalo do dobra drugoga, na opšte dobro svih građana zajedničke nam zemlje Bosne i Hercegovine.
Jedan ste od najbližih saradnika pape Franje. Cijeli svijet pa tako i narodi u Bosni i Hercegovini molili su se za njegovo zdravlje. Jeste li se susreli s njim nakon izlaska iz bolnice, kakve su njegove poruke, šta Vam je rekao da prenesete kleru i narodu?
Od kako se Sveti Otac Papa razbolio, doista mnogi u svijetu, hrišćani i nehrišćani, mole se Bogu za njega i njegovo ozdravljenje. Sama činjenica da se lagano i postupno oporavlja, znak je Božje pomoći, i želimo mu što brži oporavak. Zbog osjetljivosti njegovog zdravstvenog stanja, Papa nije trenutno u mogućnosti primati stranke kao što je prije činio, premda prati sve poslove i svoje dužnosti obavlja iz svoga stana uz najbliže saradnike. Papa je Franjo na početku ove Jubilejske godine 2025. ostavio poruku svim vjernicima da ne izgubimo nadu, i uzeo je za temu vodilju citat iz Svetoga Pisma, odnosno iz Poslanice svetoga Pavla Rimljanima: „Spes non confundit“ Nada ne razočarava, ili u nekim prevodima – Nada ne postiđuje (Rim 5, 5). Papina je želja buditi ili oživljavati u srcu vjernika nadu koju imamo u Boga, koji je uvijek vjeran svojim obećanjima i daje nam snage za sadašnji život dok smo na putu prema vječnosti. U dokumentu proglašenja Jubilejske godine papa Franjo piše: „Svi se nadaju. U srcu svakoga čovjeka prebiva nada kao želja i očekivanje dobra, iako ne zna što mu sutra nosi. Međutim, nepredvidljivost budućnosti ponekad izaziva protivrječne osjećaje: od povjerenja do straha, od smirenosti do očaja, od sigurnosti do sumnje. Često susrećemo obeshrabrene ljude koji u budućnost gledaju sa skepsom i pesimizmom, kao da im ništa ne može donijeti sreću. Neka ovaj Jubilej bude svima prilika za oživljavanje nade. Riječ Božja pomaže nam pronaći razloge za to. Neka nam u tome bude vodilja ono što je apostol Pavle pisao hrišćanima u Rimu“(Papa Franjo, Bula proglašenja redovnog jubileja godine 2025., br.1).
Želim svim vjernicima i ljudima dobre volje sretan Uskrs, a ove nam je godine po datumu zajednički s braćom pravoslavnima: neka mir Hrista Uskrsloga vlada i u našim dušama i u našem društvu!
Kada se spomene ime monsinjora Petra Rajiča dvije su glavne asocijacije – veoma obrazovan čovjek, diplomata, osoba koja je bila u službi uz dvojicu papa, Ivana Pavla II i Benedikta XVI.
Diplomirao je urbanizam 1982. i iako je mogao dobiti dobro plaćen posao u torontskoj Kancelariji za urbanizam, Petar ostavlja lijepu karijeru, koja je pred njim stajala, i udoban život, koji mu je bio na dohvat ruke, te se u svojoj 23. godini odlučuje za sveštenički poziv, da bi služio Bogu i ljudima.
U diplomatsku službu Svete Stolice stupa 1. jula 1993. Osim hrvatskoga i engleskoga jezika, koji su mu maternji, govori italijanski i francuski. U junu 2003. je bio član službene pratnje pape Ivana Pavla II za njegova pastirskoga pohoda Hrvatskoj (od 5. do 9. juna 2003.), te Bosni i Hercegovini 23. juna 2003. Te godine povjerena mu je vrlo osjetljiva služba prelata predvorja pape Ivana Pavla II. Istu mu službu povjerava i papa Benedikt XVI nakon izbora 19. aprila 2005.
Papa Benedikt XVI imenovao ga je 2. decembra 2009. naslovnim nadbiskupom Sarsenteruma i apostolskim nuncijem u Kuvajtu, Bahreinu i Kataru te istovremeno apostolskim delegatom na Arapskom poluostrvu. Papa ga je 27. marta 2010. imenovao apostolskim nuncijem i u Jemenu, te u Ujedinjenim Arapskim Emiratima. Nakon pet godina službe na Arapskom poluostrvu, papa Franjo imenovao ga je 15. juna 2015. nuncijem u Angoli, te Svetom Tomi i Principu, a zatim i apostolski nuncij u Litvaniji, Letoniji i Estoniji. Aktuelni je apostolski nuncij u Italiji i San Marinu.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu