Ovi mališani njemu i supruzi Evici su najveće blago na svijetu, a ipak, kako se čini, već godinama bivaju izbačeni iz stanova i kuća, baš zbog djece. Kako kaže za Telegraf, već četvrti put za dvije godine mora da nađe porodici novi krov nad glavom, jer komšijama i vlasnicima smetaju djeca.
Ipak, Saša kaže da na početku nijedan vlasnik ne napomene da su djeca problem. Samo što se usele, smjeste, ušuškaju u novo mjesto i pokušaju da stvore dom, stigne im obavještenje – “morate da napustite stan u roku od 10 dana”.
– Prvi problem je nastao 2016. godine. Ja ne znam ni zašto se to desilo. Trebalo nam je 4 mjeseca da nađemo stan, oglasi su bili razni: za porodice ili bračni par bez djece. Kao i sad i pretprošli put, primili su nas sa djecom, a dobili smo otkaz za 15 dana. Mi smo u ovoj kući gdje smo sada kiriju platili 2. septembra, a 7. smo tek ušli, prije 3-4 dana rečeno nam je da moramo da izađemo. Nije mi jasno, ako se složimo i vlasnici i ja da uđemo u stan sa petoro djece, zašto je problem onda nakon 15 dana, i traže nam da izađemo? Moja djeca idu u školu i u produženi boravak, oni se kući vrate oko 5 popodne. Eventualno se istuširaju, malo igraju i legnu da spavaju. Ovdje gdje smo sada, vlasnici jesu stariji, to je porodična kuća sa dva ulaza i oni žive tu. Počeli su prvo sa pričom da poslije 20 sati ne uključujemo mašinu za veš, pa da su djeca bučna, najviše se čuje najmlađa kćerka. Ja ne mogu svoje dijete da tučem jer se igra, niti želim. Onda se pitam zašto su nas primili onda ako ne mogu to da trpe – priča on.
Ipak, Saša odgovor na to pitanje nikada nije dobio. Ponovo je usledilo obavještenje da napuste iznajmljeni prostor, ali i rečenica vlasnice koju će zauvijek pamtiti.
– Na kraju su rekli da sam ja najveći krivac jer po cijeli dan radim na građevini i ne vaspitavam djecu. Tačno je da ja mnogo radim i moram jer nas je sedmoro u kući, moram da ih izdržavam. Pitao sam ih zbog čega su nas onda i primili, imao sam i drugu opciju, ne bih ni ulazio ovde da sam znao. Rečeno nam je da napustimo stan za 10 dana, a u zakonu stoji 3 meseca. Tada je vlasnica spomenula da je najbolje da izađemo sada, dok ne dođe zima, jer poslije neće moći da nas istera – govori dok gleda u najmlađu kćerkicu koja trči oko tatinih nogu i traži zagrljaj.
Iako je ovaj primjer najsvežiji, Saša i Evica potvrđuju da nije jedini put kada su imali problema sa stanodavcima. Pojašnjavaju da je bilo i onih koji su prodavali stanove, ali to je uobičajeno, te im nikada nije smetalo. Međutim, često su ostavljani na cedilu tražeći dom “danas za sutra” i to sve jer su komšije lupale i vikale kada čuju korake najmlađe kćerkice Ane.
– Nekoliko puta samo izlazili iz stana jer su vlasnici morali prosto da prodaju stan, i to razumijemo. Mnogo puta se desilo da im smetaju djeca. U jednom stanu smo imali komšinicu koja nam je svaki dan lupala i vikala da smirimo djecu. Takođe, u sledećem stanu smo imali dvoje komšija koji su se konstantno žalili na djecu. Često se dešavalo da nemamo dovoljno vremena da nađemo stan. Sada kada smo se posljednji put selili, našli smo ovu kuću u posljednjem momentu i sada nam se isto dešava, svaki dan nas pitaju da li tražimo stan – kaže otac mališana.Kontaktirao i advokata
Objašnjava nam da je u priču morao da se uključi i advokat jer je zakonski rok za napuštanje stana 3 mjeseca, dok je od sadašnjih vlasnika dobio samo 10 dana. Kao da selidba na mjesec dana porodici Kotur nije donijela dovoljno problema, jednom su se susreli i sa prevarom u agenciji, koja je, ispostavilo se, nepostojeća.
– Ja sam kontaktirao advokata koji je rekao da ne izlazimo zbog toga iz stana. Prethodni put je čak došlo i do prevare, gdje je žena koja radi u agenciji izdala ugovor za iznajmljivanje stana, dobili su novac, a na kraju se ispostavilo da ona ni ne radi u toj agenciji, niti agencija postoji – kaže on.
Saša je vrijedan čovijek, uvjeren da će novac zaraditi, jer prije svega, tako mora. Ipak, ono što im je najpotrebnije jeste pomoć svih sugrađana, te se nada da će se svi uključiti u potragu za kućom koja će biti prvi dom u vlasništvu ove porodice.
– Potrebna nam je pomoć svih sugrađana, ukoliko vide oglase za prodaju kuća u okolini Novog Sada do 40, najviše 50.000 evra, da se uključe u potragu. Sada više nema šanse da budemo podstanari, mi nemamo gdje, ni napred ni nazad. Jedino možemo da izdržimo još malo dok ne nađemo kuću koja će biti naša – iskren je on.
“Najveća želja mi je da djeca imaju krov nad glavom”
Iako se trudi da bude oslonac mališanima i supruzi, priznaje da mu je vrlo teško. Poslije toliko godina loših iskustava, već je navikao na razočarenje, te se budi sa strepnjom do kada će imati dom i kada će ponovo morati da gleda oglase, pakuje stvari, i seda u kola do nove lokacije.
– Preksinoć sam samo seo i plakao. To mi toliko teško pada, što svaki put ovako ispadne. Da je teško jeste, ja se čudim kako smo dosad izdržali, pogotovo sa sadašnjim cijenama kirija. Taj novac treba zaraditi. Najveća želja nam je da djeca imaju svoj krov nad glavom, da se igraju u sopstvenom dvorištu i da nikom ne smetaju – kaže tiho, kao da više nije siguran da li će se ta želja ispuniti.
Ukoliko neko od sugrađana želi da pomogne porodici Kotur u potrazi za sopstvenim domom, može ih komntaktirati na broj telefona 0611330137.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu