Iako hrvatske nacionalnosti, zaljubila se u Gorana, Srbina koji je u to vrijeme bio rezervista JNA. Imala je samo 16 godina kada je porodici saopštila da napušta Vukovar i da sa njim odlazi u Vranje.
– Rat u Hrvatskoj mi je promijenio život. Goran je 1992. godine bio na ratištu. Upoznali smo se u mom selu. Tri mjeseca smo se viđali, a kada je došlo vrijeme da se vrati u Srbiju, došao je kod mene i pitao me da li želim da pođem s njim – započela je ona priču o njihovoj ljubavi.
Nakon razgovora sa porodicom prelomila
Nakon toga, objasnila je da se prije konačne odluke, konsultovala sa sestrom i porodicom.
– Pošto mi je trebalo malo vremena da razmislim, rekla sam mu da ide i da ću mu se javiti kad odlučim. Konsultovala sam se sa sestrom i mojima, ali oni nisu željeli da se miješaju, rekli su mi da sama odlučim. Za moje, Srbi nisu bili drugi narod, svi smo bili isti – rekla je ona.
Sa 16 godina, ova žena je donijela odluku, a slijedila je isključivo svoje srce.
– Riješila sam da pristanem, voljela sam Gorana i željela sam da ga zauvijek imam pored sebe. Nikad se nisam pokajala što sam se udala za njega. Lijepo se slažemo i volimo se kao i prije 22 godine kada smo se upoznali – rekla je ona 2014. godine.
Kako je rekla, u početku su ipak imali problema oko prihvatanja, i to od strane Goranove porodice. Dodala je i da je porodična imovina njenog supruga, navodno, nepravedno podijeljena.
– Imali smo probleme sa njegovom porodicom, ali ni to nas nije razdvojilo. Njegovi me nisu prihvatili i kada smo se uzeli, živjeli smo kao podstanari u Vranju. Goran i njegov brat su ostali bez majke još kao mali i život su nastavili s ocem. Otac je uvijek bio privrženiji mlađem sinu i njemu je prepisao svu zemlju.
Živjeli u lošim uslovima
Kada su se vratili u Goranovo selo Crnovce, on i Željka su uspjeli da sagrade jednu sobicu na malom parčetu zemlje. Tom prilikom rekla je da žive više nego skromno.
– Pošto je počelo bombardovanje, odlučili smo da se vratimo u selo. Nismo imali pravo ni na kuću ni na svekrovu zemlju, ali smo ipak sagradili jednu sobicu, u kojoj i danas živimo. Mislili smo da proširimo malo, ali ne možemo da postignemo jer sav novac do kojeg dođemo dajemo za djecu i školu – objašnjava ona kako žive.
– Živimo solidno, život na selu nije lak. Nemamo svoju zemlju, ali napravili smo malu baštu kod komšije. Naša sreća je što smo zajedno, sa Goranom mi je lijepo. Imamo petoro djece i borimo se za njih. Ne smeta nam ni što svi živimo u toj jednoj sobici, zguramo se nekako, tako smo navikli – kaže ona.
Najteži trenutak u Željkinom životu je bio kada je od sestre saznala da su joj roditelji umrli, a ona ih toliko godina nije vidjela. Goran joj je, kako je rekla prije 11 godina, za ove 22 godine bio suprug, otac i prijatelj.
Saznala da su joj roditelji umrli godinama kasnije
– Mom suprugu je veoma teško što nije u mogućnosti da nam priušti bolji život, ali ipak se trudi na sve načine. Izveli smo djecu na pravi put i zbog Gorana i njih sam lakše podnijela nedostatak roditelja. Svu tugu sam zadržavala u sebi i sve sam radila za dobro djece i muža – sigurna je Željka.
Tom prilikom navela je i svoje dvije neostvarene želje, prenosi Blic.
– Bila sam mnogo srećna kada me je sestra pronašla. Ipak, najveći udarac za mene je bilo saznanje da mi je majka umrla 2002. godine, a otac 2007. godine. Otišli su sa ovog svijeta, a ja ih nisam vidjela. U Vukovaru sam bila samo jednom, i to 1997. godine, tada sam posljednji put vidjela svoje roditelje. Često mi je i Goran govorio da mu je žao što nismo u mogućnosti da posjetimo moje. Da bih bila potpuno srećna, želim samo dvije stvari. Jedna je da imam mogućnost da, kada se uželim, sa cijelom porodicom mogu da posjećujemo moje u Vukovaru. Sada se čujemo samo preko kćerkinog Fejsbuka na telefonu. Druga želja mi je da moja porodica ima normalan krov nad glavom. Moja djeca nisu zahtjevna, ali osjećam da im to dugujem – završava Željka.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu