U rodno selo sa majkom i bratom vratio se 2013. godine.
– Danas biti Srbin u Hrvatskoj je jako teško, pogotovo u Vrličkom kraju. Iako imamo dobru saradnju sa lokalnom vlasti u Vrlici, opet pomoć izostaje. Nije lako živjeti danas u Otišiću – priča Rađen i kaže da povratak otežava i nedostatak električne energije, putne infrastrukture, ali i vode.
Prema njegovim riječima, prije rata u Otišiću živjelo je više od 1.000 mještana, a danas ih je svega dvadesetak.
– Osnovali smo i Srpsko narodno vijeće u Vrlici. Za sada nema nekog značajnijeg pomaka, ali mi vjerujemo da će doći naše vrijeme – optimističan je Rađen.
Čuvari Hristovog groba, nalazišta iz kamenog i rimskog doba, ostaci starohrišćanske crkve
Otišić je, ističe on, jedno od najvećih sela u Hrvatskoj čije se stanovništvo ranije bavilo poljoprivredom i stočarstvom, a poznato je i po proizvodnji kreča.
Ovo malo mjesto na sjeveru Dalmacije izdvajaju i nalazišta iz kamenog i rimskog doba, te ostaci starohrišćanske crkve.
– Srpski narod našeg kraja poznat je i po ‘Čuvarima Hristovog groba’. Nije poznato kada je tradicija započeta, ali pretpostavlja se da postoji više od četiri vijeka – navodi Rađen i dodaje da se svake godine pravoslavni narod okupi kod Crkve Svetog Nikole u Vrlici da bi sačuvao i nastavio običaj “Čuvanja Hristovog groba”.
Prema njegovim riječima, obnovljena je Crkva Svetog Arhangela Mihajla u Otišiću iz 1889. godine, ali nedostaje još finansijskih sredstavaa da bi bio urađen ikonostas.
Stari manastir Dragović
Od osnivanja 1395. godine, pa do danas manastir Dragović je uporno postojao, seleći se sa mjesta na mjesto, rušen je i opet podizan, potapan, ali ponovo je vaskrsao u Cetinskoj krajini.
Manastir Dragović podignut je 1395. godine uz rijeku Cetinu, nedaleko od Vrlike. Godine 1480. Turci su ga opustošili, pa je svetinja obnovljena, a bratstvo se vratilo poslije dvije decenije.
Vijek kasnije, gonjeni gladnom godinom, monasi ga ponovo napuštaju i Dragović je bio pust do 1694. godine, kada ga je obnovio episkop Nikodim Busović.
Rađeni: Za nas su Otišić, Vrlika i Dalmcija svetinja
Rađeni su Srbiju, sigurnu zemlju, zamijenili za povratak u Dalmaciju, tamo gdje su ponikli.
– Nije bilo novca koji bi platio naš ostanak u Srbiji. Za nas su naš Otišić, Vrlika i naša Dalmacija svetinja. Teško je, ali mi smo svoji na svome – navode Rađeni dok iskazuju nadu za boljim i ljepšim vremenima.
Dinarski tip čovjeka, jakog stiska ruke i visoka čela, kakav je Rađen, čije ruke same govore koliko su tereta prebacile i koliko je život i lijep i težak, osta uz svoje stado u Otišiću.
Jovčić: Ne može Batajnica zamijeniti moju Dalmaciju
Milana Jovčića, Srbina iz Dalmacije, iz sela Otišić, ratni vihor i “oluja” 1995. godine odnijeli su u Srbiju gdje i danas sa porodicom živi u Batajnici.
– Obnovio sam kuću u mom selu. Često idem u zavičaj. Ne mogu Batajnica niti Beograd zamijeniti ono parče rodnog neba i moje zemlje u mojoj Dalmaciji”, priča Jovčić.
U razgovoru često spominje prijatelje, koji danas žive i rade u Srbiji, ali svi vuku krajiške gene.
– Mi Dinarci smo iskreni ljudi. Zasjednemo neđe u neku kafanu u ravnici, pa zapjevamo i zaplačemo za onim što je ostalo u zavičaju, pa oživimo uspomene i sjećanja bar na čas – sa sjetom u glasu i žalom za rodnim selom priča Jovčić i prisjeća se djetinjstva u malom selu sa one strane Dinare, gdje se Sunce prvo rađa.
Djetinjstvo mu je, kako kaže, bilo srećno. U najboljim godinama zadesio ga je rat i izbjeglička kolona iz Kninske krajine.
– Sanjam često rodnu kuću, crkvu u selu, moje njive i onaj kamen. Nedostaje sve tamo, zato i dolazi u san. Probudim se i kažem sebi danas idem svojoj kući u zavičaj – tužno gleda u stare fotografije dok sjedi ispred kuće u jednoj od batajničkih ulica i priča četrdesetosmogodišnji Jovčić.
Kad se tuga i nostalgija spoje, tada nastaje najjača emocija, povede se priča o ognjištu, pa bi i kamen zaplakao.
Svaka priča Srbina iz Krajine koji danas živi daleko od zavičaja počinje i završava rečenicom – “Kad se jednom vratim kući…”
Duga je bila izbjeglička kolona, ali duga je bila i tuga svakog Srbina koji je čekao povratak, neki su izdahnuli čekajući, a neki čekaju da izdahnu u rodnoj grudi.
Danas, gotovo tri decenije nakon strašne avgustovske “oluje”, svjedoči se o životu prije i poslije u Hrvatskoj.
Vrličani rasuti po svijetu – holivudska glumica Stana Katić jedna od mnogih
Najhrabriji su se vratili i kazuju da, iako je jako teško biti Srbin u Hrvatskoj, ne daju svoje parče đedovine.
Mnogo je onih koji svoje korijene vuku iz Vrličkog kraja. Jedna od njih je i holivudska glumica Stana Katić, kao i sportisti Rnići, a Vrličani sa ponosom kazuju da nema mjesta na planeti gdje nema Srbina iz Vrličkog kraja.
I dok se čekaju ljepša svitanja, svake godine Vrličani se okupe u Beogradu i zapjeva se iz petnih žila: “Nema raja bez rodnoga kraja…” i na taj način čuvaju se od zaborava običaji, porijeklo i njeguje tradicija.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu