Кada obični predmeti mogu da pokreću misli i osjećanja, tada oni postaju simboli koji nose u sebi mnoga značenja, ali i dio nečeg neizrecivog. Često ne možemo riječima da izrazimo šta sve oni znače.
Simboli su znakovi i lozinke koje svakodnevno koristimo i riječima i kretnjama, i noću u snovima. Živimo u svijetu simbola, oni žive u nama i oblikuju nas. Naš ljubavni život i ljubavni odnosi izraženi su simbolima. Onome koga volimo, kažemo: Ti si moje srce. Porodičnu ljubav oblikujemo simbolima. Brojevi su simboli apstraktnih ideja, primjera radi nula je simbol suštine koja se nije manifestovala, praiskonske stvarnosti, ili zmija koja grize vlastiti rep označava beskraj koji se od sebe pokreće.
Mitovi simbolično govore o bogovima i prirodnim silama, legende o herojima, rituali u hramovima o religiji. Apstraktne ideje ponekad je teško pojmiti, i ne možemo o njima misliti bez simbola. Riječi su simboli, one pored osnovnog značenja mogu da poprime nešto izvanrazumsko, vizionarsko između nivoa postojanja ljudskog i kosmičkog. Sposobnost simboličkog mišljenja omogućuje čovjeku da se rve u moru nepoznatog što ga okružuje, da zalazi u mračne i neistražene svjetove da bi dokučio i odgonetnuo svoju sudbinu; omogućuje osjećanje reda i osjećanje da život ima usmjerenje i pravac mada nam se ne ostvaruju želje.
Ideju o jedinstvu svega nemoguće je doživjeti bez simbola, i svaki za sebe je potpun svijet. I pored toga što riječi često u običnom govoru nisu u skladu sa činjenicama na koje se odnose, one su ipak pouzdani i tačni simboli. Jedna riječ bol uplakane žene pretvori u radost, tugu usamljena čovjeka u sreću, poraz u trijumf. Njihova ljepota i snaga da pređu među čistog razuma i odvedu u prostor nadindividualnog najdraže mi pokazuje poezija. Pjesme u kojima je proces nastajanja simbola, od konkretnog predmeta ili pojave do apstraktne ljepote, ravan zanosu koji nenadano kapne.
Sonet Saglasja, francuskog pjesnika Šarla Bodlera, poetska je zgusnuta forma ideje da su vidljivi oblici simboli nevidljive realnosti, da sve stvari oko nas imaju nemušti jezik. Poetsko čulo ga je vuklo Platonovoj filozofiji i ideji da su predmeti našeg svijeta samo su odraz suština. Svedenborg, koga je Bodler čitao, piše: Sve stvari koje postoje u prirodi su saglasja. One su saglasja zato što prirodni svet, sa svim onim što ga čini, postoji i nastavlja da živi prema duhovnom svetu. Saglasja, odnosno korespondencije, jesu umreženost našeg i nevidljivog svijeta.
Bodler u sonetu kaže da je priroda hram iz čijih stubova nejasne riječi izlijeću i da se čovjek tuda po šumama simbola kreće. Prema Bodlerovoj pjesničkoj koncepciji, pored veza vidljivi – nevidljivi svijet, postoje i veze unutar nevidljivog svijeta koje se mogu doživjeti preplitanjem, mješavinom čula. Tada mirisi imaju zvukove i boju, boje imaju zvuk, a zvuci su vidljivi. Težnja za totalnim doživljajem svijeta je neka vrsta nostalgije za izgubljenim rajem kada su čovek i priroda predstavljali jedno, kako je rekao R. Кonstantinović.
Artur Rembo u poemi Ofelija za simbol vječne ljubavne čežnje uzima Šekspirov lik i otvara prostore intertekstualnosti u raznolikosti njihovih formalnih i idejnih odrednica. Remboova Ofelija se vraća, prelazi zvjezdanu prugu onog svijeta da bi probudila ljubavni ideal u čitaocima. To nije ljubav koja je ugrožena svakodnevicom i koja gasne u tihoj sigurnosti, Ofelijina ljubav dotiče beskraj koja se i na zemlji može osjetiti.
Nedavno je pogrešno napisana riječ postala simbol duboke društvene i moralne ambivalencije, postala je simbolično ogledalo u koje se gotovo svi ogledamo. Neko u njemu nalazi opravdanja za laži kojima se služi, za odsustvo časti, neko gleda u lice probuđene savjesti, neko će i dalje mrzjeti svaku neminovnost i promjenu, zataškavajući istinski odnos prema stvarnosti. Stvarnosti u kojoj mladost, svojim načinima i svojim simbolima, ide dalje, ide ka drugim obalama radi ljepote dostojanstva, ljepote rješenja i rezultata.Na nama je da sebe preispitamo i zapitamo: Кako živimo? Čime to hranimo svoju individualnost: kompromisima, taštinom, ili snagom zbog koje se nećemo sutra stidjeti sebe.
Slavica Malić, profesorica u banjalučkoj Gimnaziji
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu