Herojska borba naroda na Grmeču u Drugom svjetskom ratu, ostaće u istoriji zapisana zlatnim slovima. Ni Hitler ni ustaška NDH nisu ih uspjeli pokoriti.
Na Grmeču i u Podgrmeču je od ustanka u ljeto 1941. godine bila slobodna terotirija veličine današnje Belgije. Samo 13 dana, tokom Četvrte ofanzive, ovaj kraj je bio po okupacijom.
U čast grmečkim partizanima podignut je početkom osamdesetih spomen park sa monumentalnim obeliskom i muzejem, duboko u šumama Grmeča, na mjestu gdje se 1942. nalazila partizanska bolnica i brojni prateći objekti.
Đuro Trkulja, nastavnik istorije iz Lušci Palanke, do 1992. godine je bio kustos u ovom spomen komplesu.
Objašnjava da je ovdje bio „pravi mali partizanski gradić“.
Među stoljetnim stablima bila je skrivena glavna partizanska bolnica.
Kad je bolnica otkrivena i bombardovana, ranjenici evakuisani prema Hercegovini, gdje su spaseni u čuvenoj Bitki na Neretvi.
– Ovdje su bili i magacini, parni mlin, električna centrala, partizanski aerodrom, ukupno 19 objekata. Odavde su u akcije polijetali Franjo Kluz i Rudi Čajevac – priča Trkulja za Srpskainfo.
Spomenik visok 15 metara, djelo vajara Ljubomira Denkovića, išaran je grafitima i devastiran.
Uništen je i muzej u sklopu kompleksa, koji je imao 1.300 eksponata, uključujući i ratne trofeje. Nestale su i ploče sa imenima 1.100 boraca.
Nema više ni makete partizanskog gradića u planini, koji se nalazio u njedrima Denkovićevog monumenta, a ni natpisa sa Titovim riječima, koje Đuro i danas zna napamet.
– „Niko nije pokazao toliko ljubavi i požrtvovanja prema ovoj našoj borbi kao vi. Tako jedinstvenog bloka fronta i pozadine nikad nije bilo u istoriji naših naroda i to je zalog za našu pobjedu,“ poručio je Tito 1942. grmečkim partizanima – deklamuje Đuro Trkulja.
Devastiran je i hotel na Korčanici sa sportskim terenima, u koji su na pripreme nekad dolazili mnogi sportisti, između ostalih i fudbaleri spitskog „Hajduka“.
Trkulja danas sa tugom gleda kako propada i u korov zarasta nekad blistavi spomen kompleks u kojem je radio deset godina.
– Bilo je to deset najsretnijih godina mog života. Nikad nisam izostao s posla. Na Korčanicu sam najčešće išao svojim “fićom”, a kad su bili veliki snjegovi na Grmeču, pa se automobilom nije moglo proći, znao sam kilometrima pješačiti kroz ove šume, da bih stigao na posao i vratio se s posla – priča čika Đuro.
I njegova supruga Danica, učiteljica u penziji, pamti vremena kada se poštovala slavna antifašistička istorija i kada je Korčanica bila ponos Podgrmeča.
– Tuga je i sramota što je ovaj spomenik, prepušten zaboravu i propadanju. Pitam se kakvi su to ljudi koji su mogli ovo uraditi – kaže Danica.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu