To “zlo” traje već nekoliko godina, otkad je Munever, zbog bolesti i nedostatka posla, prinuđen da živi od socijalne pomoći koja je jedva dovoljna da se kupe namirnice za cijeli mjesec. O struji, ogrjevu i plaćenim računima mogu samo da sanjaju, glad uspijevaju da izbjegnu samo od zahvaljujući obroku iz narodne kuhinje i donacijama u vodu brašna, tjestenine i pirinča, koje im daje crkva, a nedavno ih je zadesio i požar.
– Zid se crni, zapalio nam se odžak, sve je bilo puno dima. Zvali smo vatrogasce, oni su ugasili i rekli da ne smijemo da ložimo više, jer će kuća izgorjeti, pa smo morali da probušimo rupu u zidu. Ložili smo veš, obuću i sve što smo imali da bi se zagrijali, pošto nismo imali drva. I taj šporet mi se raspao, mučimo se sa njim cijelu zimu i ja i dijete, i on je ložio pa spržio ruke. Sjekli smo i namještaj, tu neki regal, da bi se zagrijali. Kuhinju nemam, sudovi mi stoje na jednom mjestu, pa kad kuvam, perem ih u kupatilu – priča Ljudmila za lokalni kanal Tatabrada TV.
Plafon sa kojeg otpada malter još je jedan od problema, zbog kojeg čitava ova porodica spava u jednoj sobi. Ljudmila je godinama radila kao njegovatelj starih osoba, međutim, kada je žena o kojoj je dugo brinula, preminula, ostala je osuđena samo na one koji primijete njen oglas u novinama, pa je pozovu za pomoć.
Kada oni imaju šta da pojedu, kažu, nisu gledne ni dvije mačke i tri psa sa kojima žive.
– Žao mi je dijete što ispašta, ne mogu mu ništa pomoći. Hvala bogu, sad radi sezonski. Vidio je koliko je sati. Ona, ja i dijete smo jedini ovdje, zaboravljeni! Odem dole, pa koga znam da mi da ponesem hleb i paštetu ili donesem malo ćumura da se zagrijemo. Znali su Ljudmila i sin da posjeku neki stari regal, a ja nađem na ulicama obuću, pa smo i nju stavljali u šporet. Prije sam sezonski radio po dva, tri mjeseca sve dok nisam obolio 2005. godine. Otkako je korona, nakupio se dug za struju pa su nas isključili, evo, sad očekujem i vodu da isključe – kaže Munever.
Dodaje da, iako je bolestan, kod ljekara ne ide i ne koristi nikakve lijekove, zbog problema sa prekomjernom upotrebom koji je ranije imao i zbog kojeg je završio na psihijatrskom odjeljenju na odvikavanju.
Suljakovići se čak i za odeću snalaze od komšija i familije, prenosi Blic.
– Nema odjeće, u jednoj trenerkici, majici i jakni idem dvije godine. Obuću mi je dao zet prije šest, sedam mjeseci, inače ne bi imao obuće ni da odem po hranu – zaključuje Munever, prije nego što je uputio apel humanim ljudima da mu pomognu da vrati dostojanstven život sebi i svojoj porodici.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu