Na pozornici se otimaju oko glavnih uloga, rasipajući se poštenjem i lijepim rečima, a zauzvrat očekuju vjernost i poštovanje publike. Poštovanje, doduše, i ne mora.
I dok vijerna publika jedan dan tapše na pozornici, diveći se plavim ili crvenim kostimima, drugi dan već postaje glavni akter na sceni koja se zove realnost.
A na plakatu te realnosti je kilometarski red ispred javne kuhinje “Obrok ljubavi” za vrijeme najvećeg hrišćanskog praznika – Vaskrsa. Red, skoro dugačak kao oni, već dobro poznati, ispred slovenačke ambasade. Red, koji je, zapravo, slika i prilika društva u kojem živimo. Red, u kojem nije važno koja je kome omiljena boja. Jer, siva je dominantna.
Ako su sukob i manipulacije na političkoj sceni jedina opcija i ako se ne nazire vrijeme kompromisa, zašto onda bar ne bi pogrešne ideale usmjerili ka ispravnim ciljevima?
Već smo imali priliku da vidimo kako se akteri zvani političari otimaju oko igračke zvane zaduženja i zasluge, pa zašto se onda ne bi počeli otimati oko toga ko će više gladnih usta nahraniti?
Nažalost, do sada smo imali priliku vidjeti da gladna usta hrane donacije pojedinaca i udruženja. Donacije kojih će možda biti, a možda i neće.
Prepušteni igri sudbine, dočekuju svaki dan (ne samo praznike), u nepreglednim redovima na pozornici života (preživljavanja). Postiđeni, iako nemaju razloga za to.
Oni koji bi trebali da osećaju stid, blještavilom i dalje pokušavaju da oslijepe svoje posmatrače, ne shvatajući da su godine “staža” izoštrile vid većine. Blještavilom, možda, ipak, uspijevaju da sakriju svoju sramotu ili realnost koju su skrojili… od samih sebe.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu