U svakom slučaju, računare još nismo „svarili“. Jer da jesmo, da se to podrazumijeva, ne bi se u još u konkursima, kao jedan od uslova, tražilo „poznavanje rada na računaru“. Šta znači to poznavanje šira je priča od onoga kada ti neko kaže da je „pročitao na internetu“.
E, u takvom društvu, u kome još ništa ne možete da uradite bez šaltera i papirne uputnice, postoje političke partije i institucije, poput CIK BiH, koje se napinju da u izborni proces uvedu napredne tehnologije. Koje – ni sami nisu baš sigurni. U magli se može pročitati da misle na skenere na biralištima, koji bi automatski bilježili kako smo glasali i tim glasom niko ne bi mogao da manipuliše!?
Naravno da treba ići u korak s vremenom, ali i pored silnih konferencija za novinare i demonstracije rada nove opreme nisu uspjelili da ubijede javnost da bi napredne tehnologije u izbornom procesu eliminisale mogućnost zloupotrebe. Ne morate da bude IT stručnjak pa da se zapitate – zar nije lakše pokrasti glasove jednim klikom, umjesto da na leđa stavite vreću listića i odnesete je iza žbuna!?
Ko garantuje da, u duboko podijeljenoj zemlji, kompanija koja bi sutra dobila taj posao ne bi radila za neku političku partiju, ambasadu ili ko zna koga, ko želi da njegov favorit vlada u BiH? Ako su mogli da hakuju Pentagon i mejlove američkih predsjednika, prekrajanje izborne volje glasača u BiH došlo bi im kao zagrijavanje prstiju.
Poenta nije u tome da budemo protiv savremenih tokova. Poenta je u tome da ne liječimo uzroke nego posljedice. Uzrok krađe glasova u BiH nisu olovka i papir, nego ljudi u izbornom procesu, a te ljude postavljaju stranke i ko zna ko. Sutra im dajte u ruke savremene informacione sisteme i uradiće to isto, ako ih „poslodavac“ pritisne. A pritisnuće ih, jer u institucijama za provođenje izbora nikad ne bi bili da ih stranka ili neko drugi nije pogurao. Kako da vjerujemo da će ih stići pravda kada su njihovi i policajci, i sudije, i tužioci?
U ovom društvu ne postoji dobra volja da se radi po zakonu, ne postoji stimulacija onih koji rade po zakonu. Postoji samo nagrada i nekažnjivost onih koji idu poprijeko. U BiH je suština u tome ko je čiji, a najbolji primjer je odnos prema članovima CIK BiH. U prošlom mandatu, članovi te institucije bili su uvaženi dio radne grupe za izmjenu Izbornog zakona BiH, jer je ista politička struja bila na vlasti BiH. Kada je došlo do promjene, CIK je odjednom postao nepoželjan član radne grupe, nelegitimno tehničko tijelo.
I hoćete da vam vjerujemo? Hoćete da se primimo na vaše „veličanstvene pobjede“ ostvarene ucjenama, prijetnjama, zarobljavanjem javnih resursa, koja potom dijelite za glasove kao da su vam đedovina? Da zatvorimo oči na prisilne spiskove koje pravite za svaki miting, u svakoj ustanovi i javnom preduzeću, predstavljajući to slobodnom voljom građana?
Šta tu mogu da pomognu računari? Ništa. Priča o tome kako ćemo uvođenjem novih tehnologija imati demokratske, fer i poštene izbore osuđena je na propast. Da to može tako, sve zemlje svijeta koje se kunu u demokratiju glasale bi na isti način, umjesto što se vraćaju tradiciji da bi pokušale da zaštite integritet izbornog procesa. To je ono o čemu mi pričamo samo oko izbora, kada se neki kunu da su pokradeni, da neće prihvatiti mandate, a onda se ućute, uzmu par hiljada maraka mjesečno, i tako četiri godine. Ako je baš sve pokradeno, kako su onda oni ušli u parlamente?
Na izborima u BiH se krade. Na izborima u BiH se mnogo krade. Ali, na izborima u BiH nije sve krađa; ima nešto i u trgovini. Naročito postizbornoj. U parlamentima su formirani čitavi klubovi stranaka koje nisu ni bile na izborima. Družina papkara odlučuje o tome ko će da vlada, a zauzvrat dobijaju beskonačno onoga što papkarima treba. Zato je priča o tome da mandat pripada partiji, a ne poslaniku, mnogo korisnija za izbore od famoznih računara. I zato je partije na vlasti nikad neće podržati (ma koliko pričale suprotno) jer znaju da od njih niko ne smije da ode, ali zato one mogu da kupuju parama koje su uzvukli iz javnih preduzeća i ustanova.
Naravno da sve partije i stranci u BiH znaju sve ovo. I još mnogo više. Da bi vidjeli u čemu je problem ne treba im nikakva intetrresorna radna grupa za izmjenu Izbornog zakona. Dovoljno je da sjednu u parlament i za dan riješe problem. Ali, radna grupa im treba da se dogovore oko zajedničkog interesa, oko članova zakona koji svima odgovaraju, koji se ne smiju mijenjati ni pod razno, dok narodu izlistavaju beskonačnu priču o tome kako su svi pošteni, kako je problem u Sejdiću, Finciju ili autentičnom političkom predstavljanju. Iza kulisa se udarajući rukom po ramenu.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu