Kada se pojavila korona, bila sam prestrašena, ne zato što sam kukavica nego zato što je “Službeni glasnik” radio sve vrijeme i imala sam stalnu strijepnju i odgovornost da se nekome od tih ljudi nešto ne desi.
Tako sam prve simptome koje sam dobila pripisala paranoji kašljala sam i bile su mi jako otečene žlijezde na vratu. Ne bih se ni pojavila na testiranju da mi lekar koji me leči od sistemske bolesti, a sa kojim sam bila u kontaktu, nije javio da je pozitivan. Otišla sam na pregled i ispostavilo se da imam obostranu upalu pluća i smještena sam na Infektivnu kliniku.
Dok sam tamo ležala, testirana je moja kćerka. I ona je, ispostavilo se, takođe bila pozitivna i tada sam prebačena u bolnicu “Dragiša Mišović” zato što ova bolnica ima dječje odjeljenje. Srećom, ona nije imala ni jedan jedini simptom, tako da je u ovoj bolesti dobro prošla. Sve vrijeme imala sam samo jedan strah – šta će biti sa njom i svaki minut mi je prošao u iščekivanju da li će se njoj pojaviti temperatura i kašalj. Kada sam čula svoje rezultate, pomislila sam: “Gospode, ovo je neka šala”.
Jer nije ni godinu dana prošlo kako sam jedva izvukla živu glavu od prethodne operacije. A kada sam saznala za kćerku, sva osjećanja su se svela na strah za nju. Jednostavno zaboraviš i da si bolestan i kako se osećaš i gde se nalaziš, samo misliš na dete. Nikada nisam osetila takav strah i nemoć. Zato i kažem da su ljekari meni više bili psihijatri nego infektolozi jer nisam mogla da se izborim s tim očajem. I hvala im na tome.
Za one koji pričaju o hrani ili posteljini na Infektivnoj klinici, mogu da poručim da bolestan čovek iz nje ponese sjećanje na toplinu tih ljudi i urednost bolnice.
Zbog drugih zdravstvenih problema dosta sam teško izdržala terapiju hlorokinom, koju prate mučnine. Ali sve to prođe i zaboravi se. Ostane sjećanje na strah i neizvijesnost na jednoj strani, ali i ljubaznost i razumijevanje ljudi koji u bolnici rade, kao i solidarnost nas oboljelih koji smo jedni druge hrabrili i bodrili.
Ljudi se zbliže u takvim mukama i pomažu na sve načine. Jedna profesorka iz Prokuplja je na svaku moju suzu stalno ponavljala: “Mi smo žene, mi smo majke, mi sve možemo da izdržimo”.
Virus me je naučio da zaista cijenim jednostavan život i da sve ono što imamo ne uzimam zdravo za gotovo. Odavno sam naučila da cijenim zdravlje. Ali sad sam naučila šta je nemoć i neizvijesnost jer je riječ o bolesti o kojoj niko ne zna dovoljno. Užasno me je promijenila ova bolest. Jer sam uvijek vjerovala da čovjek može sve da pobijedi ako želi. Sada sam shvatila kako je čovek mali pred prirodom.
Rastužilo me je što su ljudima nekada bile važnije površne stvari poput otvorenih kladionica i kafića od života i što, hvala bogu, nisu bili svjesni kakva se tragedija događa oko nas. Na prijemnom odjeljenju sam probala da razgovaram sa starijim čovjekom i da ga obodrim. Rekla sam mu: “Nadam se da nemate koronu”. A on mi je odgovorio: “Svejedno mi je, umro mi je sin juče, doveli su nas u bolnicu preventivno. Ako smo pozitivni, nećemo moći ni da ga sahranimo.” Žao mi je što svi onih koji su negodovali zbog mjera nisu vidjeli oči i tugu tog čovjeka u kome je umrlo sve.
Ja sam samo jedna od više od hiljadu izliječenih i nikada ne bih pričala o nečemu kroz šta danas prolaze svi ljudi. Nisam POSEBNA, samo obična građanka. Radim to da se ne stekne utisak da je korona nešto što treba kriti i osećati grižu savesti ako si zaražen. Radim to da ohrabrim ljude i da kažem da znaju da će biti zbrinuti i da su u dobrim rukama, a ćutala sam do izlaska iz bolnice isključivo zato da bih zaštitila dijete kome nije bilo lako da se izbori sa pitanjima, pozivima i ispitivanjima dok sama prolazi kroz patnju i iščekuje da vidi majku.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu