Cijela Srbija, a posebno zaljubljenici u fudbal navijali su tokom njene borbe za ovu djevojku i vjerovali da će ponovo gledati njene parade na mjestu čuvara mreže.
Gotovo pet godina nakon sudbonosne utakmice Jovana (19) je na treningu ŽFK Desetka u Zvečkoj i poslije samo par riječi koje je izgovorila jasno je da nije bilo sumnje da će ona pobijediti, prenosi Blic.
– Ja sam kao djevojčica od 14 godina imala karcinom. Bogu hvala izliječila sam se. Borba je bila teška, trajala je godinu dana, ali kada ste uporni i imate nešto zacrtano u svojoj glavi, jednostavno, morate to da pratite, da pratite svoje snove – rekla je Jovana za “RTV Mag”.
Nije odustajala od sna
Jovana ni u najtežim danima nije odustajala od fudbala.
– Ja sam u tom periodu čak išla i na treninge i trener mi je u jednom trenutku rekao da je prerano da nastavim, ali volja, želja i “jaka glava” doprinijela je da se vratim fudbalu – rekla je Jovana.
Nije se predala. Na konstataciju ljekara da bi trebalo da razmisli da prestane da se bavi fudbalom rekla je “nema šanse”. I evo je danas, vrijedno trenira sa djevojkama iz Zvečke.
– Uklopila sam se fenomenalno, djevojke su sjajne, trener je jako dobar. Prihvatili su me kao da sam tu sa njima od prvog dana. Radimo, trudimo se, dajemo sve od sebe i nadamo se da će se sve to i isplatiti – navodi ona.
Fudbal igra od malena
Na to što je u Srbiji još uvijek čudno da djevojčice treniraju fudbal, pa da se još odluče da budu golmani Jovana kaže.
– Od malena sam u kraju sa drugarima igrala fudbal. Svidjelo mi se to da branim i evo 14 godina sam golman – dodaje.
Poslije njene pobjedničke utakmice protiv teške bolesti Jovana je organizovala i akcije za prikupljanje sredsrtava za liječenje druge djece. Shvatla je koliko je važno pomoći drugom, pa je to uticalo i na njenu odluku da poslije golmanske karijere nastavi da bude podrška djevojkama koje odluče da treniraju fudbal.
Porodica kao oslonac
Oprobaće se i kao trener.
– Ja sam neko ko voli da pomogne kome god može i trudiću se da ih naučim da prije svega budu dobri ljudi, pa poslije toga fudbaleri i sve ostalo – kaže ona.
U svim Jovaninim borbama i odlukama porodica je bila glavni oslonac. Stali su uz nju iako je poslije bolesti bilo straha od ponovnog vraćanja na teren.
– Kad sam odlučila da se bavim fudbalom stali su uz mene, znali su da je to moj san. Kada sam se izliječila pokojna majka je imala strah da to nije baš najpametnije, ali poslije odobrenja ljekara koji su me operisali rekla je “u redu, nastavi svoju priču”. Sigurna sam da je ponosna na mene i da me gleda odnekud – zaključuje Jovana.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu