U prosvjeti je, istina, posao bio siguran, radilo se za državu, bilo je i slobodnog vremena, ali znalo se i da se niko velike plate neće nauživati.
Desetak godina kasnije, prosvjetni radnici došli su u situaciju da im ni ta skromna plata nije sigurna, a bogami ni radna mjesta. Djece je sve manje, pa i posla za njih, i to je njihova nova realnost. U njoj su se, baš kao i u novoj normalnosti zbog korone, našli ni krivi ni dužni.
Zato im je ne bi trebalo ni „nabijati na nos“, i to u vrijeme kada su u korona krizi pokazali da mogu i hoće da rade, te da djeci imaju šta i da ponude.
A njihov oprez, pa i nepovjerenje kada se pomene tehnološki višak, ne dolaze tek tako, iz “čista mira”, nisu od juče i nisu upereni ni prema bilo kome sada. Naprotiv, akumulirali su se godinama, u kojima je vlast licitirala i njihovim platama i radničkim pravima, a kada ih je god trebalo „privesti“ da svoj položaj prihvate bez pogovora, vadio se argument kako se za njihove plate izdvaja najviše novca iz budžeta. Bez obzira na to što deceniju imaju manje platne koeficijente od ostalih budžetskih korisnika.
A zaslužili su više. Zaslužili su da im se, kao i zdravstvenim radnicima ili policiji, oda priznanje za veliki doprinos koji su dali u prevazilaženju korona krize, radeći svakodnevno i preko noći se prilagođavajući potpuno novim uslovima. Zaslužili su, prije svega, veće plate, koje su im već i obećane.
Zaslužili su da se osjećaju kao cijenjen i vrijedan dio društva, čija uloga je nezamjenjiva, jer od njih zavisi i budućnost naraštaja. To što imamo sve manje đaka, ne znači da imamo višak nastavnika, već da ono malo što ih imamo treba da dobije kvalitetnije obrazovanje. I da zvaničnici, znajući sve ovo, treba oprezno o tome i da govore.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu