Mnoga sela su opustjela, usljed migracija stanovništva, ali i staračkih domaćinstava. U mnogim krajevima odavno nema ko da ore. Skroman broj mlađih koji žive u selu ne vidi perspektivu u poljoprivrednoj djelatnosti.
U gradiškom i dubičkom kraju dugogodišnji voćari sijeku voćke jer smatraju da proizvodnja voća nije isplativa. Ni u poljoprivredi, naročito proizvodnji žita, mnogi ne pronalaze računicu. Zato je proizvodnja pšenice, kukuruza i drugih žitarica, te voća i povrća, svake godine sve manja, a cijene hrane, koju u velikoj mjeri uvozimo, sve veće.
Procjena da je u šiblje i korov zarasla trećina kvalitetnog poljoprivrednog zemljišta odavno zvoni na uzbunu. Nažalost, u lokalnim zajednicama ovaj problem nije u fokusu, niti se bilo šta ozbiljnije radi da on bude umanjen. Izuzetak je nekoliko lokalnih zajednica, poput Gradiške, gdje su shvatili teret ove problematike i traže način i mogućnosti da zapuštene njive pretvore u plodne oranice.
U eri svjetske ekonomske krize, na ovom se mora snažnije insistirati. U protivnom, posljedice svjetske ekonomske krize biće kod nas još izraženije. Ukoliko bismo uredili, iskrčili zapuštene površine, ta kriza bila bi neuporedivo manja, a rezerve hrane koju sami možemo proizvesti bile bi neuporedivo veće od sadašnjih. Takođe, Republika Srpska bi manje zavisila od drugih, prvenstveno zemalja iz kojih uvozimo žitarice.
Hrana, u sadašnjoj situaciji, ima strateški značaj, a u budućnosti on će biti još izraženiji. Zato, ovaj problem ne može čekati, a odgovornosti i obaveza su na svima, od lokalnih do republičkih i državnih institucija.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu