Na oknima zatvorenih lokala nalaze se obavještenja na kojima piše kako se radnici ne osjećaju najbolje pa je tim povodom radnja zatvorena. Muzeji takođe nisu otvoreni za posjetioce, s obzirom na to da su zaposleni u ovoj instituciji za kulturu u svojim sedamdesetim godinama.
Prva osoba kod koje je dijagnostikovana zaraza virusom korona je gospođa Gilbert, lokalna učiteljica, žena sveštenika u seoskoj crkvi Mika Gilberta.
Mala zajednica ljudi koja živi u ovom selu, a kojih ima oko 900, u engleskoj istoriji ostala je zapamćena po tome što su njihovi preci u periodu od 1665. do 1666. godine odlučila da prvi budu u samoizolaciji, kako bi izbjegli pošast koja je zadesila tadašnji svijet, a ujedno i zaustavili njeni širenje na dalja mesta, piše Independent.
Bubonska kuga je u tom periodu pobila više od četvrtine stanovnika Londona, njih oko 100.000 je preminulo tada.
Stanovnici Ejama su se na period od šest mjeseci samoizolovali, nakon što je bubonska kuga stigla do njihovog mesta putem buva koje su se nalazile u tkaninama koje su dolazile iz glavnog grada Engleske.
Žrtve koje je ova kuga odnijela bile su po malo selo velike. Izbrisane su čitave porodice, njih oko 260 od 700 stanovnika, koliko je u Ejamu tada stanovalo, preminulo je. Jedna žena, Elizabet Hankok, tada je ostala bez svog muža i šestoro dece za samo osam dana. Ona je morala sam da iskopa rake za svoje najmilije i u njima ih sahrani.
Hiljade stanovnika gradova sjeverno od Ejama poslije ovoga su preživjeli zahvaljujući podnesenoj žrtvi malog sela. Kuga se zahvaljujući njima nije proširila dalje na sjever, pa je tako izbjegnut stravičan scenario u gradovima Bakevel, Mančester i Šefild.
Sveštenik Mik Gilbert navodi kako je taj postupak bio izvanredan, a hrabrost koju su imali ti stanovnici je veličanstvena.
To je bio herojski čin – ističe Gilbert.
Iako pomenuta godina djeluje kao daleka istorija , mogu se povući paralele sa današnjim zbivanjima izazvanim pandemijom virusa korona, a iz mjera koje su ti ljudi 1665. godine preduzeli može se naučiti kako se sa ovakvim stanjem nosi.
– Izuzetno je to što su seljani tada uradili, prije više od 350 godina, kada medicina nije bila razvijena kao danas i kada nisu imali mjere zaštite koje mi imamo sada. Samoizolacijom su spriječili velika okupljanja, a solidarnost koju su osjećali prema drugim ljudima je bila ključna u spasavanju velikog broja života, koji bi eventualnim širenjem virusa bili ugašeni – priča sveštenik Mik.
On navodi i to kako je danas mnogo lakše stati na put širenju virusa nego tada kada nije postojao internet ili dostava hrane na kućnu adresu.
– Hranu su nabavljali tako što je na granicu sela neko doneo zalihe, a za uzvrat je uzimao novac natopljen sirćem, kako bi bio dezinfikovan. Seljani su se tada kada nije postojao video poziv, držeći se rastojanja raspitivali o svakodnevnim stvarima koje su ih interesovale – prepričava Gilbert.
Danas su mnogi stanovnici Ejama u izolaciji, oni ne izlaze iz kuća. Mlađi naraštaj im donosi neophodne namirinice za svaki dan.
Svoju muku muče i oni koji su vlasnici pabaova u ovom naselju. Ijan Džakson koji drži ugostiteljski objekat zabrinut je neimanjem novca nakon što je pab maltene zatvoren.
– Nadam se da bolji dani poslije ovoga dolaze. Ja imam dvogodišnjeg sina, a i osoblje koje moram da isplatim – ističe Ijan.
U samom selu i dalje postoje legende kako su neki od stanovnika uspjeli da prežive kugu tako što su pilu kipuću masti, za koje su vjerovali da je mlijeko.
Šaka stanovnika koja tumara ulicama danas, ili završavaju poslove koje trenutno mogu, a pozdravljaju se na primjerenoj udaljenosti.
Mještani ovog mjesta svjesni su žrtve koji su njihovi preci preuzeli na svoje breme, kako bi spriječili širenje kuge i ponosni su na njih. Godine 1666. u novembru nakon što nije bilo smrtnih slučajeva dvije nedjelje zazvonila su crkvena zvona koja su najavila kraj epidemije, a sveštena lica planiraju da kraj ove pandemije obilježe na isti način, zvonjavom zovona.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu