Osjećala se zdravom, jakom i punom života. Zato je tada na trenutak pomislila da je to sigurno greška, da su zamijenili nalaz, da će se probuditi i da će sve to što joj se dešava biti ružan san.
Ali bila je to stvarnost s kojom je morala da se uhvati u koštac najjače što je mogla, onako fajterski kako to radi samo čovjek koji se bori za život.
– Nakon nedjelju dana, kada sam proputovala kroz sve faze šoka, nevjerice, odbijanja, lamentiranja, prihvatanja, razmišljala sam samo o djeci, da su mali, i da smo moj suprug i ja prošli pet nečijih života i dobro se namučili da ih dovedemo na ovaj svijet da bih sada odjednom sve pustila da otplovi niz rijeku – priča Teuta (43).
A sve je počelo u martu 2020, usred pandemije i lokdauna, kada ju je kvržica koju je napipala samopregledom upozorila da ode na pregled.
– Odmah mi je bilo sumnjivo i sjećam se da mi je kroz glavu samo prolazila jedna riječ: “beningno”. Molila sam se da bude nešto bezazleno, mislila sam da ništa nisam zgriješila da bih bila tako surovo kažnjena. Ali bio je to karcinom.
Imala sam sreće u nesreći
Iako je pandemija usporila mnogo stvari, a naročito liječenje onkoloških pacijenata i njihovo čekanje na početak onkoloških terapija i operacije, Teuta je imala sreće.
– To je onaj pravi primjer “sreće u nesreći”, jer sam imala Jelenu – moju dobru vilu, ranije zaposlenu na Institutu za onkologiju i radiologiju Srbije, koja mi je momentalno zakazala pregled kod vrhunskog onkohirurga dr Marka Jevrića. Zahvaljujući njemu i Jeleni, brzo sam prolazila početne dijagnostičke procedure, tako da je u mom slučaju pandemija čudnim spletom okolnosti ubrzala cijeli proces mog liječenja.
Primim hemoterapiju, pa na posao
Liječenje je počela hemioterapijom, koju je dobro podnosila.
– Nisam imala nuspojave, osim opadanja kose. Tako ja primim hemioterapiju, sjednem na autobus i pravac u moju školu, među divne kolege i đake koji su mi od starta bili nesebična podrška. Predajem solo pjevanje u muzičkoj školi „Petar Stojanović“ na Ubu, radim posao koji mi pričinjava zadovoljstvo kao nekome hobi, tako da mi bolovanje nije bilo opcija.
Gubitak kose mi nije teško pao
Ni gubitak kose joj nije teško pao, jer je još od perioda srednje škole imala želju da obrije glavu. Idol joj je tada u vizuelnom smislu bila Šinejd O'Konor, ali nikada se nije okuražila na to.
– Nisam pristala da igram tužnu scenu iz filmova, gdje glavna heroina ide na hemoterapije i onda pod tušem, ili na jastuku, zatiče busene kose. Shvatila sam da se ne osjećam kao pacijent, već kao pobjednik, a pobjednici ne čekaju da im kosa opada, već aktivno učestvuju u svom izliječenju. Pobjednica lijepo ode kod tate da joj obrije glavu koju onda, šepureći se, kao da nosi krunu, a ne golu lobanju, ponosno šeta kroz svijet.
Za dojkom sam baš otpatila
Priznaje da je mastektomiju ipak otpatila iako, kaže, nikada nije bila žena koja se grudima probijala kroz život.
– Bila je to duboka patnja, ali nije dugo trajalo, par dana, jer prosto nisam imala taj luksuz, a i napraviću bolje i ljepše, mislila sam. Imam još zilion stvari koje moram da uradim, zašto gubiti vrijeme na sumanutu patnju koja zapravo nikome ne koristi.
Zato je prvo promijenila odnos prema svjetu, ali i prema sebi.
– Drugačije sam postavila ciljeve i prioritete u odnosu na prethodni period života. Shvatila sam da nam Bog svima da onoliko koliko možemo da podnesemo. Usporila sam, zastala i zapitala se gdje sam stigla i šta mi je cilj. Vjerujem da je ovo sada moja nova životna misija, da svojim iskustvom doprinesem nečijem boljitku.
Muzika je oduvijek dio mog života
Zahvalna je na beskrajnoj podršci koju su joj davali suprug Dejan i drugarice – Sandra, Dobrila, Jovana, Ljolja, Elena, Bilja, Silvija i Jeca.
– Moj Deki je prostudirao sve o mojoj bolesti, a meni je govorio onoliko koliko je mislio da u datom trenutku mogu da podnesem.
Teuta potiče iz mješovitog braka Srpkinje i Albanca i vjeruje da su joj roditelji prenijeli miks najboljih osobina oba naroda.
– Imala sam divno djetinjstvo. Provodila sam dane s bratom i drugaricama na ulici, u blatu, na travi, po parkovima. Išli smo kući samo kad se majke razderu: „Ruuučak!“. Poslije ručka natrpamo jabuke u džepove, i opet napolje sve do mraka.
Muzika je oduvijek dio Teutinog života, prvo kao hobi, a kasnije je postala njena profesija, piše Žena Blic.
– Nakon osnovne škole i paralelno niže muzičke došlo je ozbiljnije školsko doba – Muzička gimnazija, pa Fakultet muzičke umjetnosti u Beogradu.
Teutina poruka ženama koje prolaze kroz slično iskustvo
Prvi korak – Isplači sav strah
Drugi korak – Znaj i vjeruj da je sve rješivo
Treći korak – Okruži se dragim ljudima
Četvrti korak – Budi hrabra – počni da radiš nešto što si oduvijek žejlela, a dosad nisi imala hrabrosti, rizikuj, skoči
Peti korak – Voli sebe
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu