Dječaci zaseli sa okrugli sto, čavrljaju neobavezno, raskomotili se kao u svojoj kući. Slobodni kao pred najboljom drugaricom, majkom rođenom, ali bez ružne riječi i gesta nevaspitanja.
Dječaci zaseli sa okrugli sto, čavrljaju neobavezno, raskomotili se kao u svojoj kući. Slobodni kao pred najboljom drugaricom, majkom rođenom, ali bez ružne riječi i gesta nevaspitanja, prenosi Blic.
Otmu im se iz usta misli na temu odrastanja, ljubavnih jada, dogodovština iz škole, sa ulice… I to ulazi u dnevni red svakodnevnog okupljanja u nastavnicinom stanu. Samo, pod tačkom „razno“, kad se završi čas o Kubanskoj krizi, Velikom ratu, stvaranju i raspadu Jugoslavije, krvavoj Bici na Košarama.
Kad đaci ogladne, nastavnica ih posluži ručkom
Katkad đaci ogladne – ništa zato, posluži ih nastavnica ručkom. Kod nje jedino još nisu noćili, a i da im se prispava čekao bi ih krevet.
Oni su njeni vitezovi znanja
Vojin Bojković, Nemanja Matijević, Vladislav Lav Marjanović, Dušan Nikolić i Veljko Marinković poput vitezova, onih filmskih za okruglim stolom, vjernih kralju Arturu, vjerni su nastavnici Vesni. I ona je njima, oni su njeni vitezovi znanja.
Proljetos sva petorica su uz maksimalan broj bodova osvojili prvo mjesto među osmacima na okružnom takmičenju iz istorije. Poslije je na red došlo i republičko.
– Vojin i Vladislav Lav su podjelili najviše postolje ubravši sve moguće poene. Veljko je bio drugi, sa bodom manje. Baš toliko za njim smo zaostali Nemanja i ja, bili smo treći – izvještava Dušan Nikolić.
Jedna škola, a toliko đaka u generaciji uspješnih iz istog predmeta. Do marljive i bistre djece je, svakako, ali je i do nastavnika. Ne samo njegovog zalaganja, znanja i umješnosti da ga usadi u dječjeg glave, nego i do velike duše voljne da se podari.
Svakodnevna okupljanja u stanu nastavnice
– Zapazila sam ih kao petake, privukli su mi pažnju znanjem, interesovanjem za istoriju kao nauku i željom za takmičenjima i uspjehom. Htela sam da ih poguram ka cilju. Naš pravi prijateljski odnos počeo je prošle godine na dodatnim časovima. U početku smo radili u školi, kasnije kod mene u stanu – priča Vesna Lijeskić, nastavnica u OŠ „Dušan Jerković“ iz Užica.
Imala bi istoričarka bezbroj načina da potroši slobodno vrijeme, tih sat i po – dva koje besplatno provede sa petoricom đaka, ali srce joj zapovjeda ovako. U njenom odnosu sa učenicima pregršt je nesvakidašnjeg kojeg nije bilo ni u eri strogog školstva, kad je prosvjetar bio bog i batina, a tek ga nema sad kad profesori zaziru od đaka.
– Časovi kod nastavnice Vesne su red učenja, vježbanja, pa red šale, diskusije o svakodnevnim temama. Pričamo o nauci, kulturi, muzici, politici, djevojčicama u koje smo zaljubljeni. O današnjici koja će jednog dana biti istorija. Naša okupljanja ne svode se samo na istoriju, nego su raznovrsna, korisna svaštara – kaže Vladislav Lav Marjanović.
– Njena vrata su nam uvek otvorena. Donesemo grickalice, čokolade, sokove, ponekad kvas… Nastavnica nam, kao najrođenijima, često spremi ručak i poslastice. Sva petorica na završnom testu polagaćemo istoriju kao izborni predmet, nadamo se i upisati gimnaziju, prirodno-matematički smer – nadovezuje se Nemanja Matijević.
Dogovor je pao
Svi sem njega osam godina išli u isto odjeljenje. Još da odrade završni ispit i napustiće „Dušan Jerković“. Za kraj školovanja najdražem predavaču kupili su „Smrt na Nilu“ Agate Kristi i u posveti citirali umne ljude. Dogovor među dječacima je odavno pao: I kao srednjoškolci će se okupljati kod nastavnice Vesne Lijeskić. Ne samo da im pomogne ako zaškripi sa gradivom, neko i drugarski, o svemu da diskutuju. Nema istoričarka ništa protiv.
– Takmičenja sa kojih smo donijeli nagrade nismo doživljavali kao obavezu, lično moranje, nego zadovoljstvo i namjeru da obradujemo nastavnicu i krunišemo njen trud. Veljko i ja plasirali smo se i na republičko takmičenje iz biologije, ali palo je na isti dan kad i iz istorije. Jasno je zbog koga smo izabrali ovo drugo – i Vojin Bojković ima šta da kaže.
Nastavnica, druga majka
Govori Veljko Marinković i naglas se smije, da mu je majka primjetila da njih petoricu bolje od roditelja poznaje nastavnica Vesna. Zatim koriguje prethodno rečeno.
– Ona se od početka prema nama postavila kao druga majka. Povjeravamo joj se o svemu, pred njom nemamo tajni, uvek iz rukava izvuče savjet koristan za nas. Uz nju smo postali bolji ljudi – kaže.
Još od prvog dana kad ih je primila u stan vidjela je Vesna da đaci od kuće, osim ranaca sa knjigama i sveskama, nose lijepo vaspitanje. Da je drugačije ne bi se snašli, sami bi digli ruke od debate za okruglim stolom.
Od sledećeg leta Vesna Lijeskić će biti penzionerka, a za svoje ponajbolje učenike večno nastavnica, druga majka, najbolja drugarica.
Ništa ne krije. Dječaci su joj prirasli za srce. Još četiri godine će se, nada se često, viđati sa njima. A poslije… Kad ih studije odvedu iz Užica… Kad ih život razveje na razne strane… Kad sve bude istorija…
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu