Otimačina na sto načina

Kolumne
Autor:

Foto RAS arhiva

Razroviš planinu, iz nje izvučeš sve što vrijedi, od  kamena do zlata, raprodaš to blago po svjetskim berzama, pa pare u šake i put pod noge. Državi baciš ono nešto siće, što se lažno predstavlja kao koncesija. Pa tako svi zajedno glumite da je ozbiljna država potpisala ozbiljan ugovor sa ozbiljnim biznismenom rudarskim.

Kad iz zemlje izvučeš i posljednju kap profita, ostaviš iza sebe uništene šume i livade, zagađene potoke i ogromna jezera puna otrovne jalovine. Šta te briga, nek se ova sirotinje bakće s tim! Ono jest, potpisao si da ćeš „nakon eksploatacije teren dovesti u prvobitno stanje“, ali briga tebe za sve pečate i potpise ovog svijeta, uključujući i tvoj sopstveni. Može ti se, eto!

Ali, to nije sve! Ostavićeš ti iza sebe i neplaćene poreze, to bar u ovoj državi nije teško. Otvoriš jednu firmu, pa drugu, pa treću… i tako rudnik, koji nije mrdnuo s mjesta, osvane negdje u Panoniji, gdje rude nije bilo ni u bronzanom dobu.

A  tamo, s druge strane planine, ima jedno divno ušće dvije zelene rijeke, i na tom ušću tvoj prijatelj i ortak razvio biznis, milina jedna. Svega tu ima, od nauke do birtije. Plaća i on za to ušće pravičnu naknadu državi: skoro da bi mogao za te pare iznajmiti kiosk na autobuskoj stanici.

Priča je ista i sa drugim rijekama, kamenolomima, majdanima … Narod bi rekao: svačije – ničije. Pa, nije baš tako. Zna se ko raspolaže prirodnim bogatstvima RS. I nekako se potrefilo da su upravljači narodnim blagom sve bogatiji, a kasa republička sve tanja.

“Oteto – prokleto”, rekao bi narod, kad progovori! Za sada narod ćuti.

Možete da nas pratite i putem aplikacije za Android ili iPhone/iPad.

IZDVAJAMO