Štaviše, sam Hristos ga naziva takvim. Za one koji ne vjeruju u Boga, ova činjenica ništa ne mijenja u životu, ali, sa druge strane, u vjernicima budi vječiti pakao preispitivanja šta ako se to baš meni desi.
Hula na Duha Svetog – napismeno je jedini grijeh koji je neoprostiv. Tačnije, umanjivanje božanstva Duha Svetog. Evanđelista Matej zabilježio je Hristove riječi da će se čak i hula na Njega samog oprostiti, ali hula na Duha Svetog neće “ni na ovom, ni na onom svijetu” (Mt 12,32).
Duh Sveti je treće lice Svete Trojice, dakle Bog isto kao što je to Otac i isto kao što je to i Sin. Duh Sveti je Utješitelj i “zamjenik” Hristov na zemlji, nakon njegovog Vaznesenja. Božiju istinu razumijemo i primamo u srca samo blagodaću Duha Svetog. Njime hrišćani postaju udovi Tijela Hristovog, odnosno Crkva. Dakle, huleći na Duha Svetog, hulimo i na sopstvenu mogućnost zajednice sa Bogom, pa samim tim i spasenja. Štaviše, na čitavu hrišćansku vjeru.
No, ako dalje, uz pomoć Svetih Otaca – čije riječi imaju jednaku vrijednost kao Biblija u hrišćanskoj crkvi – protumačimo još neke od hrišćanskih istina, uvidjećemo da postoji i tri grupe teških grijeha. Po njihovim riječima osobe koje su istrajne u njima, neminovno završavaju duhovnim brodolomom. Evo šta pravi vjernici nikada ne bi dopustili sebi.
Svjesno protivljenje istini
Savršen primjer ovakvih grešnika su fariseji i književnici, koji su se oštro i dugo protivili Hristu, a tome svjedoči sam biblijski tekst. Pošto je Isus činio javna čuda fariseji su ga, ne želeći da povjeruju da je Bog, klevetali za magijsko djelovanje, uz pomoć đavola. Na kraju krajeva, oni su i omogućili ubistvo samoga Bogočovjeka Hrista.
Očajanje koje vodi u samoubistvo
S obzirom na to da je Bog Ljubav (1Jov 4,8), njegova milost je beskonačna i nijedan grijeh je ne može nadvladati – samoubistvo je znak nepokajanja. Zato je iskreno pokajanje povratak Bogu i ta vrata su uvijek otvorena za čovjeka. Satana ne želi da pođe tim putem, jer je tvrdoglav. Zato njegovo otpadanje od Boga možemo nazvati prvim samoubistvom. Prvi čovjek koji je izvršio samoubistvo u Bibliji bio je Juda, nakon izdaje Hrista. Zato i kažemo da se Juda nije pokajao, a smrću je i sebe uskratio za jednu takvu mogućnost. Tako i svaki čovjek koji padne u očajanje i uradi istu stvar čini najgori grijeh – umjesto da se suoči i potraži Božiju ljubav i oproštaj, on uništi sebe. Ovo je grijeh gordosti i malodušnosti.
Lažno pouzdanje u milost Božiju
O ovome je pisao veliki ruski duhovnik Sveti Teofan (Georgije) Zatvornik. U njegovom tumačenju čovjek čini ovaj teški grijeh kada ima “lažno pouzdanje u milost Božiju, ne mijenjajući svoj nečist i neokajan život”. Takvi grešnici, zapravo, poriču pravedan Božiji sud i lažno se tješe da Boga nije briga za njihove grijehe. Svetitelj za takve ljude kaže da žive u zabludi da propovjednici samo žele da plaše narod govoreći im o neoprostivim grijesima. Oni govore kako je Bog ljubav i kako ima vremena za pokajanje – ako je toliko važno kao što propovjednici pričaju – negdje u starosti kad se ižive.
Ali, šta ako umru iznenada?
Božanska ljubav prijatna je samo za pravednike koji ga imaju u svom srcu, koji su ga primili ovdje na zemlji. Ta ista ljubav, koja će buknuti iz Tijela Hristovog kada bude došao Drugi put, na kraju vremena, biće nepodnošljiv i veoma neprijatan za sve grešnike koji ne znaju za nju. Njihova su srca ledena i puna mržnje, zato će to biti njihov lični pakao, piše Blic Žena.
A, tamo, po riječima Svetih Otaca, leže zajedno i očajnik i samoubica i nepokajani grešnik…
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu