Prihvaćen je prijedlog momka po imenu Miroslav Stanivuk i te večeri su postali YU grupa. U skladu sa tim krštenjem godinama su kasnije svakog 29. novembra, na Dan Republike, svirali redovne rođendanske koncerte.
Prvu pjesmu “Nona”, inspirisanu kosovskim folklornim motivima, snimili su već krajem decembra i tako postali pioniri smislene upotrebe etno zvuka u domaćoj rok muzici. Prvi samostalni koncert održali su u organizaciji emisije „Veče uz radio” i Programa Radio Beograda, koju su tada pripremali Nikola Karaklajić i Petar Popović. Beogradskoj publici predstavili su se u „Dadovu” 21. januara 1971. godine i bili odlično prihvaćeni. Kuriozitet svoje vrste: na koncertu nije se naplaćivao ulaz već izlaz!
Srce mi uvijek 29. novembra emotivno lupa: ako taj dan odavno nije praznik zemlje u kojoj sam rođen, onda mi niko ne može zabraniti privatno crveno slovo zbog YU grupe. Daleko od mladalačke bujnosti, navala ostarjele nježnosti, uznemirene sjete, čežnjutive veselosti i pomalo izbledjele romantike neodoljivo me vraća u praznični sumrak 1970. Bez obzira na osjećaj da su šezdesete poslije Vudstoka, Altamonta i ostrva Vajt zauvijek okončane, uljani lajt-šou bacao je zavodljivu svjetlost u krug ispred jevrejskog hrama usred starog dijela Zemuna. Radost me mamila i krila spržila. Crni leptir bježao je u noć prošaranu prvim pahuljama zime. I onda smo zauvijek krenuli iz tame disko kluba noseći kosovske božure preko drvenog mosta dok su Dunavom šibali vjetrovi u čudnu šumu domaće muzike. I mnogo, mnogo dalje…
Da se ne lažemo, svako ko je početkom šezdesetih uhvatio gitaru sa nekom ambicijom, sigurno bi volio da je osijedio kao braća Jelić. Kao Žika i Dragi. Kombinujući ljubav ka muzici, sviračko majstorstvo i poštenje postali su više od junaka domaćeg rokenrola. Kroz decenije, osim hitova i albuma, pobjeda i poraza, uspona i kriza, politici nikad nisu dozvolili da ukalja častnost njihovog doprinosa ovdašnjoj muzičkoj sceni.
Dok su njihovi preostali vršnjaci u pokušaju da osvježe svoje karijeru ili se dopadnu novim vremenima postali karikature ili zlobni denucijanti, YU grupa je sve vrijeme ostala dosljedna sebi, vodeći računa da se ne udalji od svog prepoznatljivog zvuka i publike koja mari da uz muziku bude srećna ali i ponosna. Djuk Elington je strašno u pravu rekavši: Muzika je dobra ako dobro zvuči!
Jelići nose nagradu veću od 54 godina istrajnosti i poštenja. Njihov rokenrol čudesno pokazuje da muzika nije ogledalo okrenuto uspjehu, već prizma sposobna da prelomi stvarne vrijednosti u dodatna osjećanja. YU grupa je prošla cijelim rokenrol lavirintom znajući da čovjek nikad nije sam kad voli ono to što radi. Njihova skromnost potvrđuje mudrost života: Svirati znači ponovo voljeti.
Sve najljepše što se moglo doživjeti u domaćem roku lično sam proživio uz YU grupu. Bio u Sinagogi kad su dobili ime, organizovao im snimanje „None“, priredio prvi koncert u Beogradu, zajedno išli na prvi Boom festival u Ljubljanu, putovao kao gost na prvu ikad organizovanu rokenrol turneju po Bugarskoj, snimio njihov nastup u legendarnom londonskom Marquee klubu, bio zavijan na Alpama u njihovom zaleđenom IVM kombiju, besprizorni svat na njihovim svadbama, pisao prigodan tekst za omot albuma „YU zlato”, neuspješno ih podgovarao da uzmu Lazu Ristovskog u postavu, tugovao kad im je uništena oprema… Bilo je, da se ne lažemo, i raskalašnosti koje nisu za ovakav tekst. Radovao se njihovom poučnom trijumfu povodom prvih 50 godina.
Oni su inicijatori svega što će se nazvati “jugo-rok”. Prvi pametno i prihvatljivo koristili riznicu domaćeg folklora. Koncertnom i diskografskom aktivnošću demonstrirali obrazac svim aspirantima željnim publike i uspjeha. Svojim primjerom YU grupa je bila predznak onoga što će uslijediti pojavom “Bijelog dugmeta”. Bez njihovog zvuka onaj sarajevski student filozofije nikad ne bi imao smjelosti da se upusti u „pastirski rok”.
Ako je toj grupi druge i treće Jugoslavije i grupi svih novonastalih država nešto mana, onda je to poštenje. Bili su i ostali previše časni. Ali… to je već sudbina. Oni su uspjeli nešto što mnogima, ni prije ni poslije njih, neće poći za rukom: postali i ostali nesporni muzički fenomen domaće rok scene bez obzira šta podrazumijevamo pod tim domaća. Prepoznatljiv čvrst rokenrol u njihovoj tradiciji odavno je nesporni znak ovdašnjih muzičkih prostora.
Što bi čudesni Bo Toskić podvukao: Bitlsi su imali pravo pjevajući „Can't buy my love”. Ljubav se ne kupuje. Ljubav se zaslužuje. A ova ljubav ni poslije 54 godina nije predviđena za penziju.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu