Da biste dijete upisali u javni vrtić, ne trebate samo dijete treba vam i sreća, partijska knjižica i možda prijatelj koji zna sekretaricu koja zna vozača koji zna direktora. Sve ostalo je lutrija. Bukvalno. Samo što ovdje ne dobijate sedmicu, već vam dijete ostane “ispod crte”, a vi završite – ispod granice dostojanstva.
Jedna majka iz Banjaluke za boravak u privatnom vrtiću izdvaja 450 KM mjesečno. Dodajte na to pelene, vlažne maramice i jedno sedmično razočaranje u institucije – i brzo se popnemo do pola prosječne plate. Djeca možda nemaju mjesto u javnoj predškolskoj ustanovi, ali imaju roditelje s diplomom iz improvizacije i preživljavanja.
A protesti roditelja? Tužno. Na Viberu svi borbeni kao Spartanci, a pred Gradsku upravu izađe njih nekoliko. A nadležni imaju odgovore. O, i te kako ih imaju.
Čuli su i roditelji i mediji kada je rečeno da će “subvencije biti izjednačene” čim za to bude prilike, kada Merkur izađe iz retrogradnog.
Roditelji još čekaju subvencije za mart, iako je april prošao kao autobus koji ne staje na vašoj stanici.
Usput, neki roditelji predložiše: hajde da se sva djeca u ovom gradu smjeste pod jednu ustanovu i da svako dijete dobija jednak iznos novca, bez obzira ide li u javni ili privatni vrtić. Genijalno, jednostavno, pravedno. Kakve su šanse da to bude usvojeno? Iskreno?
Jer, gdje bismo dospjeli kad bi sve bilo pošteno?
Zato će roditelji nastavljati da plaćaju preskupe privatne vrtiće i slušaju istu mantru – “biće uskoro”. A uskoro, dragi moji, u ovoj zemlji obično znači, kad ti dijete krene na fakultet.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu