Na svečanosti upriličenoj na obali Plive prošlog vikenda Andrijini učenici iz davnašnjih vremena, Krsto Jandrić, Nikola Kopanja, Predrag Kuprešak, Nemanja Todorčević, Siniša Bubnjević i mnogi drugi, sada uspješni profesori, ugledni ljekari, vješte zanatlije, sposobni direktori, dobri zemljoradnici i stočari, otvorili su stranice uspomena na svoje đakovanje.
-Školu i školovanje shvatali smo veoma ozbiljno, odgovorno, boreći se za dobre ocjene i za znanje. Većina je kilometrima pješačila do škole koja je bila puna razbarušenih glava i musavih lica, u odjeći sa zakrpama, pocjepanih opanaka i izlizanih cipelica ali vrijednih i odlučnih prisjetili su se đaci prvih Jašinih generacija, nekoliko godina nakon Drugog svjetskog rata. Bilo je to, kazali su, teško vrijeme u kojem se malo imalo, a mnogo željelo i htjelo.
-Učitelj Jašo, kako smo od milja zvali našeg Andriju koji je rođen u Šipovu, djelovao je kao gromada znanja i ugleda, putokaz u ljepši i bolji život pun izazova. Slušali smo i pamtili njegove lekcije znanja i života koje nam i sada, poslije mnogo godina, odzvanjaju i pomažu – nadmetali su se, kroz priču, Jašini bivši učenici opisujući vrijeme prvih đačkih dana u rodnom kraju. Životni putevi su mnoge odveli na različite strane svijeta, sudbina odredila puteve kojim su hodili, a njihov učitelj, uzor svima i u svemu, kako rekoše, vjerno ih je čekao u gradu na nekoliko reka, u kraju jedinstvene prirodne ljepote.
-Ja sam, poslije penzionisanja počeo uveliko spoznavati lekcije o životu u ovoj ljepoti, među ljudima koje volim kao i oni mene. Ne kaže se uzalud da čovijek uči dok je živ. Bavim se ribolovom, posjećujem sportske događaje i pričam o važnosti sporta, sviram trubu, volim muziku i pjesmu – opisuje učitelj Jašo svoje penzionerske preokupacije. Osamdeseti rođendan (18. april) proslavio je među bivšim učenicima a nije znao, niko mu za to, veli, nije rekao, da će ponovo, rijeka njegovih đaka, iskrenih i dobroćudnih ako ovdašnje rijeke i potoci, poteći sa svih strana da mu iskažu zahvalnost.
-Teško je o tome govoriti. Svi oni su moja vesela i lijepa djeca, odavno otišla u svijet koja nisu zaboravila zavičaj, svoju školu i svoga učitelja koji ih ovdje uvijek čeka, dočekuje i ispraća. Vratili su me u davnašnje vrijeme koje ne blijedi, kao stare fotografije. To je veliki dan i događaj za mene, neopisiv i čudesan o kojem ću uvijek pričati, dok me noge nose i zdravlje služi – raportirao je stari učitelj, stojeći ponosito ispred svojih sjedokosih đaka. Noge su mu, kaže, prvi put počele da klecaju a grlo se steglo, glas u ponekim trenucima zaškripao, zastrugao i utišao od uzbuđenja. Jedino je učiteljeva misao ostala jasna i nepokolebljiva.
-Mnogo sam uzbuđen, samo srce da me ne izda. Danas sam konačno shvatio da sam izabrao pravi životni poziv i da sam časno radio sa djecom, usmjeravajući ih na prave životne puteve. Nije to bilo lako, uslovi u školstvu bili su teški ali smo to uvijek nadoknađivali radom, predanošću, jasno određenim ciljem od kojeg nas ništa nije moglo da odvrati i pokoleba, a to uspjeh – ispričao je Andrija Gajić nakon što je, zajedno sa svojim đacima ugasio svjećice na rođendanskoj torti.
Na plakatu kojim su organizatori obavjestili školske drugove o proslavi rođendana je vremeplov učitelja Jaše. Na njemu su fotografije iz različitih životnih dana i godina, sa njemu svojstvenim ulogama u učionici, na Plivi, na narodnim svetkovinama i sportskim terenima.
Anegdota
Kada se, nekog davnog leta na 27. juli pripremala veličanstvena proslava Dana ustanka u BiH, policija je rano ujutro probudila Jašu da skloni svoj automobil, laganu “dijanu” ispred spomenika, iza ograde. Usputno su mu pripretili kaznom jer “dijani” nije mjesto ispred spomenika, na postolju rezervisanom za političare i za govore. Nije Jaša dugo razmišljao, shvatio je da su “dijanu” u ogradu, noću unjeli njegovi duhoviti đaci. Nije se naljutio jer je sve njih uvijek učio vjedrom duhu i sklonostima ka šali i zabavi na svoj i tuđi račun.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu