Kolumne

Pogača pomirenja

Da li je nakon četvrt veka napokon došlo do prekretnice za Srbe u Hrvatskoj ili će na to morati da čekaju još toliko - pitanja su na koja se odgovor tek počeo nazirati.

Pogača pomirenja
FOTO: GORAN ŠURLAN/RAS SRBIJA

Ako je slutiti po posljednjim potezima hrvatskih vlasti možda, ipak, ima nade za srpsku manjinu koja se na svojim vjekovnim ognjištima u Hrvatskoj trenutno osjeća kao prase u Teheranu.

Pogača pomirenja je, kako je to ovih dana rekao Milorad Pupovac, zamješana, ali će trebati još vremena, postupaka, riječi i djela kako bi ona bila “ispečena”.

I ispeći će se ako bude mudrosti, prije svega među predstavnicima srpske manjine u Hrvatskoj, koji polako shvataju onu narodnu: „uzdaj se use i u svoje kljuse“.

Srbi u Hrvatskoj jako dobro znaju da se svaka ružna riječ iz Banjaluke i Beograda na kraju slomi na njihovim leđima.

Preko leđa Srba u Hrvatskoj se od 1991. godine prelamaju i najbolja i najgora iskustva, ili, kako je to opisao Pupovac, i najljepša i najružnija lica hrvatsko-srpskih odnosa.

Lako je “srbovati” iz Banjaluke i Beograda, slati otrovne strelice mržnje i pričati kako bi neko trebao da radi ili ne radi.

Da li bi to isto pričali i da žive u Zagrebu?

Ako misle da bi, zašto se ne presele u Hrvatsku pa pokušaju na isti način da se „bore“ za  srpske interese. Svjesni su da to tako ne bi išlo.

Hrvatska država je neupitna i ništa više ne može vratiti Republiku Srpsku Krajinu, niti vrijeme unazad. Toga je svjesna i srpska manjina u Hrvatskoj. Svjesni su da, ako žele da napokon dobiju status u toj državi koji i zaslužuju, moraju sami da se bore za njega.

Svako ko misli da je Borisu Miloševiću bilo lako otići u Knin na proslavu „Oluje“ grdno se vara. Svojim odlaskom navukao je gnijev brojnih Srba, ali i Hrvata. Srba jer je otišao, a Hrvata jer je došao. Ali, Milošević je svjesno ponio taj teret na leđima uvjeren da bi to mogao biti veliki iskorak za srpsku manjinu. I ko mu smije zameriti na tome što želi da omogući bolji život za sebe, svoju porodicu i srpsku manjinu.

I Milošević, ali i ostali predstavnici srpske manjine svjesni su da oružje za postizanje njihovih ciljeva nije niti jezik mržnje niti kontriranje. Znaju da time ništa neće postići, odnosno hoće, ali na svoju štetu.

Potrebno je mnogo, kako je to ovih dana rekao Pupovac, riječi, gesta i djela da bi se dva osjećaja, iskustva i pogleda, jedan hrvatski a drugi srpski, miješenjem pročistila od zločina i patnji, od dubokog nepovjerenja i od teških riječi.

Od nečega se mora krenuti.