Upitao je ovo, u intervjuu za Srpskainfo, senator Republike Srpske Aleksandar Vulin.
On postavlja pitanje – ko je, šta i po koju cijenu dogovorio prije nego što je parlament Srpske napravio ovaj korak.
– Ako su jedina cijena personalne sankcije – to je ništa. Mi, političari, nemamo pravo da se izjednačavamo sa državom, u ovom slučaju, entitetom – rekao je Vulin.
Vulin otvoreno govori o, kako kaže, teškom političkom porazu vlasti u Srpskoj, opasnim presedanima, mogućim skrivenim dogovorima i strahu da će naredni udar biti usmjeren na Vladu Republike Srpske.
Bez uvijanja, naš sagovornik poručuje da personalne sankcije ne smiju biti razlog za političku trgovinu, da NATO nije opcija, ali i da je jedini izlaz iz krize – referendum.
Dan Republike se, ove godine, kako ocjenjuju mnogi, obilježava bez posebne euforije. Vlast je nevoljno, gotovo i stidljivo, govorila o pripremama, što prethodnih godina nije bilo slučaj. Da li su i Vaši takvi utisci i ako jesu, šta bi moglo da bude razlog?
Želim, prije svega, da čestitam Dan Republike svim Srbima. Ne samo Srbima u Republici Srpskoj, nego svim Srbima. Republike Srpska je pobjeda srpskog naroda. Zato je 9. januar veliki dan i zato je 9. januar veliki praznik. Jasno je da se on ovaj put odvija u vrlo specifičnim okolnostima. Republika Srpska nema predsjednika. Republika Srpska je dočekala svoj dan sa poljuljanim institucijama, odnosno poljuljanim povjerenjem u institucije. Republika Srpska dočekuje svoj dan nesigurna u sebe, ne znajući šta nosi sutra. Nije slučajno što izbori za predsjednika Republike Srpske, koji nisu ni trebali da se održe, nisu završeni. I nisu završeni baš zato da Republike Srpska nema svog predsjednika, da nema svog domaćina na svoj dan. To, naravno, izaziva brojne pitanja, izaziva brojne sumnje, izaziva brojne dileme. I za mene je veoma neprijatno da gledam da se 9. januar, dan od velike važnosti, odigrava u takvim okolnostima.
U Narodnoj skupštini Republike Srpske nedavno su poništeni svi zakoni koji su predstavljani kao bastion nacionalnih interesa. Tada ste rekli da ukus poraza dugo neće moći da nestane i da očekujete da vlast u Republici Srpskoj Srbima pošteno prizna da je politika borbe za očuvanje Dejtonskog položaja Republike Srpske doživjela težak poraz. Međutim, od priznanja ništa. Da li ovakvi potezi vlasti imaju veze s ukidanjem sankcija Miloradu Dodiku, njegovoj porodici, koalicionim partnerima?
Ja i dalje vjerujem da je to poraz. To jeste bio poraz. Jedini organ koji ima nesporni legitimitet u Republici Srpskoj, pa čak i iz pozicije međunarodne zajednice, čak i iz pozicije ovog samozvanca Kristijana Šmita i svih drugih, jeste Skupština Republike Srpske. Dakle, njen legitimitet je neupitan i nesporan. Doveli smo se do toga da imamo upitan autoritet predsjednika Republike Srpske, između ostalog, zato što ga nemamo. Ja se plašim da je sljedeća meta napada Vlada Republike Srpske i da će se, nakon što se završi ova saga o izborima za predsjednika Republike Srpske, krenuti na Vladu Republike Srpske, pa će opet nekakav Sud u Sarajevu da donese odluku da Vlada nije legitimna, pa da nema ko da potpiše plate, pa da nema ko da potpiše penzije, pa da nema ko da donese budžet. A Narodna Skupština, čak i u tim najgori mogućim okolnostima, ima apsolutni legitimitet. I ako Narodna Skupština povuče svoje zakone, odluke koje je sama donijela, odluke za koje je imala apsolutnu podršku naroda Republike Srpske, pa i svih Srba, slobodno mogu da kažem, onda se postavlja pitanje šta je sa njenim autoritetom. To nije nešto što možete da kažete da je neka mala promjena, pa neki leks specijalis. Ovo su krucijalni zakoni, krucijalne odluke za koje su imali podršku naroda. Znate, ja uvijek polazim od toga da ne znam sve. Da nisam ni najbolji, ni najpametniji. I pošto ne znam sve, prihvatam da je neko nešto uradio sa dobrom namjerom i sa željom da se nešto dobro desi. I da zna više od mene. Ali to bi onda moralo da se podijeli sa svima nama, da znamo šta je dogovoreno, da znamo šta je bilo uslov za ovakvu odluku Narodne skupštine, pa da onda vidimo da li će se to i desiti. Da vidimo da li će to stvarno da donese korist za Republiku Srpsku. Ako je jedina cijena personalne sankcije – to je ništa. Mi političari nemamo pravo da se izjednačavamo sa, u ovom slučaju entitetom. Nemamo pravo da izjednačavamo sebe sa državom koju vodimo. Nemamo pravo da izjednačavamo sebe ni sa institucijama na čijem čelu se nalazimo. I meni su SAD uvele sankcije. Ja sam zbog toga morao da odem sa mjesta šefa Bezbjednosno-informativne agencije. Nije stradala moja institucija. Samo ja. Ali kakve to veze ima za Srbiju? A šta briga Srbiju što sam ja pod sankcijama? Da li sam trebao da imam bilo kakav dogovor sa SAD da mi se skinu sankcije? Pa, nisam. Sankcije su nepravedne, neistinite. Vidite po ovom primjeru da su ljude, koje su proglasili kriminalcima, sutra oslobodili bez suđenja. Mene su proglasili kriminalcem, narkodilerom, bez suđenja, pa mogu tako i da me oslobode. Ali ja neću da platim cijenu za oslobađanje. Neću da se dogovaram sa njima. Smatram da oslobađanje personalnog sankcija jednostavno nije dovoljno. Smatram da personalne sankcije ne znače ništa. Problem je ukoliko je Republika Srpska pod sankcijama. Ali ako smo mi, pojedinačno, onda to nema nikakve veze. I za to ne treba se ni dogovarati, ni pregovarati. Nemamo pravo na dogovore i pregovore kada je to u pitanju.
Priča se i da je dio tog paketa put u NATO…
Pa, to je problem. Zato što ne znamo šta je dogovarano, onda sve je legitimno. Onda možete da umiješate u tu kašu šta god hoćete. Možete da date bilo kakvu informaciju, možete da kažete, da govorite i najbesramnije laži ako hoćete, ali to niko ne može da provjeri. Zato i smatram da bi trebalo upoznati javnost sa onim što je dogovoreno, pa da vidimo da li se dogovor poštuje. Da vidimo imali li sve to nekakvog smisla. Nemam ja pravo da odlučujem gdje će Bosna i Hercegovina, hoće li u NATO, neće li u NATO. Ali evo ja vam govorim iz pozicije političara i Srbije. Apsolutno sam protiv bilo kakvog učlanjivanja Srbije u NATO. Mi smo vojno neutrani. I takvi moramo i da ostanemo. Kako da objasnite bilo kojom Srbinu, da li u Srbiji ili Republici Srpskoj, da treba da postane jednog dana NATO vojnik? Hoćemo li sutra Ukrajinu? Hoćemo li da šaljemo vojsku u Ukrajinu? Hoćemo li da otimamo nekoga u Venecueli? Šta ćemo da radimo? Zato treba da budemo u NATO paktu? Potpuno sam protiv toga. I smatram da nije interes ni Srba u Republici Srpskoj da se na bilo koji način približe na NATO paktu ili da, daleko bilo, sutra postanu članovi NATO pakta. Nema te političke cijene za koju to možemo da opravdamo i objasnimo. Ako ima, neka mi neko slobodno kaže.Ja iskreno ne vjerujem da je to moguće. I ne vjerujem da je to dio ovog paketa. Ne vjerujem da je to dio dogovora. Zato bi bilo dobro da neko izađe i da kaže da to nije tačno i da taj dogovor ne postoji. Znate, političari znaju da daju danas jedne, a sutra druge izjave. Znaju da menjaju stavove. I to je legitimna stvar. Ali ih morate obrazložiti. Ne možete da kažete: meni je bliža Amerika od Rusije. Ali do juče jedino mesto gdje si mogla da odeš je bila Rusija. Samo te je Rusija primala. Samo si u Rusiji bila legitimna. U Americi si imala sankcije, nisi mogla da odeš tamo. Ne možeš onda to tako da kažeš. Odnosno možeš, ali to onda govori o tome da nisi voljela ni tada tu Rusiju, kao što ne voliš onda ni tu Ameriku. Onda je jednostavno tako. Ja sam posljednji funkcioner Republike Srpske, ukoliko je mjesto u Senatu funkcija u Republici Srpskoj, koji je pod sankcijama. Ja se sad prosto plašim da li da dođem na sjednicu Senata ili da dođem na neko obilježavanje Republike Srpske zbog sekundarnih sankcija. Možda ja nisam poželjan. Možda ne treba da budem tu. Jer znate, ja sam pod sankcijama. Onim sankcijama koje su toliko strašne da se zbog njih treba dogovarati i pregovarati. 9. januar je bio odličan dan da se raspiše referendum. 9. januar je bio odličan dan da se odluke Narodne skupštine sprovedu i da pitamo građane Republike Srpske šta misle o onome što radimo. Ili bar o onome što smo tražili, da nam daju odgovor na ono što smo ih već pitali. Pustite vi nas političare. Možete vi nas i da promijenite. Možete da mislite i dobro ili loše. To je sve u redu. Ali ako si pitao građane Republike Srpske, a oni su se ponudili da ti daju taj odgovor, onda si dužan da im omogućiš da taj odgovor i daju. 9. januar je morao da bude taj dan.
Ali od referenduma, čini se, ništa. Prvo je najavljivan za septembar, onda za oktobar, novembar. Zatim za 9. januar. Čini se da je Milorad Dodik i sam rekao “da” Kristijanu Šmitu i Sudu BiH?
Imam veliko poštovanje za Milorada Dodika. Mi se znamo decenijama. Uopšte ne sumnjam u njegov patriotizam. Ne vjerujem da je dogovarao bilo šta sa Šmitom. Vidim pod kakvim je pritiskom. I uostalom, on je platio svoju političku cijenu time što je napustio mjesto predsjednika Republike Srpske. Odmah da vam kažem, mislim da to nije trebao da uradi. On je morao da ostane predsjednik Republike Srpske. Priznala ga je Srbija, priznala ga je Rusija, priznala ga je Mađarska i što je najvažnije, priznali su ga građani Republike Srpske. Smatram da je trebalo da ostane na tom mjestu i onda ovih izbora ne bi ni bilo. Smatram da je trebalo da izdrži do kraja. Mi danas nemamo predsjednika Republike Srpske zato što je to odlučio nekakav organ u Sarajevu. Ne zato što su to odlučili građani Republike Srpske. Zato smatram da je ovi izbori nisu smjeli da se odigraju. I opet kažem, molim vas recite šta je dogovor da možemo da ispratimo kako se odvija, kako se sprovodi i šta će biti na kraju. Republika Srpska mora biti sačuvana. Republika Srpska je jedini dobitak srpskog naroda od Drugog svjetskog rata naovamo. Ma, od Prvog svjetskog rata naovamo. Republika Srpska je jedini dobitak, jedina garancija da će ispunjavanjem svojih institucija i očuvanjem svojih ovlašćenja u okviru Dejtovskog sporazuma biti brana nekom budućem jasenovačkom genocidu. Znam da ovo zvuči surovo i znam da ovo zvuči nestvarno i nemoguće i ja se molim Bogu da to zaista bude i nestvarno i nemoguće, ali od 1999. naovamo, znate, smo stalno slušali da više nikada neće biti nikakvog zla, da je ovo moderan svijet, moderna Evropa, pa kao što vidite, ušli smo u svijet u kome se ratovima sve rješava. U kome se više ništa ne rješava diplomatijom. Zato Republika Srpska mora biti očuvana po svaku cijenu. Ja moram priznati da zamjerim i vlastima Republike Srbije i vlastima Republike Srpske, što nismo sproveli ni jedan jedini zaključak Svesrpskog sabora, koji smo zajedno održali u Beogradu. Evo, prošlo je skoro dvije godine. Ni jedan jedini organ Svesrpskog sabora, koji je Svesrpski sabor predvidio, nije formiran. Nismo imali nijednu sjednicu, koja je trebalo da se izjasne o nečemu. Iako su po prvi put u istoriji našeg naroda dva legitimna, najlegitimnija moguća organa, dvije Skupštine, i Srpske i Srbije, donijele odluku o zaključcima Svesrpskog sabora, u kome smo se obavezali da ćemo uraditi brojne stvari, nismo uradili ništa. Naša politika ne smije da bude tako kratkog daha. Što, zato što su nas kritikovali, šta? Nijemci nas kritikovali, Sarajevo nije bilo zadovoljno, Zagreb se nešto naljutio na nas!? I zbog toga nismo formirali nijedan organ? Republika Srpska ne smije da bude ugrožena. Ona mora biti sačuvana. Srbija nema na koga drugog da se osloni. Gdje mislite da će Srbije naći takvu podršku i takvu pomoć? Gdje je da nađemo milion Srba nego u Republici Srpskoj? A gde će tih milion Srba da nađe pribježište? Gdje će da nađe političku, ekonomsku, diplomatsku podršku, ako ne u Srbiji? Gdje i kako? Ne smijemo da zaboravimo da smo mi ti koji smo napravili Svesrpski sabor. Donijeli smo zaključke, niko nas nije tjerao na to. Kad smo to sve uradili, to mora da se spraovede. To moramo da uradimo. To je moja zamjerka vlastima i Beograda i Banjaluke.
Ako se nastavi sadašnji politički kurs, šta vidite kao najveći rizik po Republiku Srpsku u narednom periodu?
Napad na Vladu. Bojim se da je povlačenje odluka Narodne skupštine pretumačeno, ne kao pregovarački proces, već kao slabost. Rečeno je, dobro, povukli ste se, sad ćemo da vam poništimo izbore, pa ćemo da vidimo kako ćete time da se bavite, a onda ćemo da vam napadnemo Vladu. A onda ćemo da idemo dalje. Jer, evo Narodna skupština Republike Srpske donese neke nove zakone, što ih ne bi povukli i sad? Opasan je to presedan. Jako opasan presedan. Jedini način da to presiječemo, bio bi referendum. S tim nema igranja. To je gotovo, ne možete protiv odluka na referendumu, protiv odluka naroda. To je onda to. Kada sam dao tu izjavu da je u pitanju težak porazu, što mislim i sad, glavna pitanje je bilo, je li to poruka Vučića. Nije to poruka Vučića. Ovo govorim ja. Ovo nije stav predsjednika Vučića. Ovo nije stav države Srbije. Ovo je moj stav. Ja tako mislim. Nisam ničiji glasnogovornik. Ne prenosim ničije poruke. Predsjednici Vučić i Dodik komuniciraju, razgovaraju, sarađuju kako i treba da bude. Kako i mora da bude, jer ne smije biti nikakvog sukoba između Srbije i Republike Srpske. Ovo vam ja govorim. Ja smatram da je odluka Narodne skupštine pogrešna, ja smatram da je to protumačena kao slabost, ja smatram da se iz toga može izaći jedino raspisivanjem referenduma.
Kako bi sad trebalo da glasi pitanje, s obzirom na protekla dešavanja?
Baš ono što smo pitali – da li prihvatate nelegitimne odluke. Da li prihvatate nametnute zakone? Ako političari ne mogu da se izbore s tim, onda građani mogu. Ne mogu reći da sam bio pretjerano ponosan i obradovan kad sam vidio da je Andrej Plenković u Banjaluci primljen bolje nego premijer Srbije. Tu su bili predstavnici i vlasti, ali i opozicije. Još mi zvoni kroz glavu, prolazi mi ona rečenica: mi smo tu za vas, za sve što treba. Šta treba? Šta treba Hrvatskoj? Zašto treba? Niste mogli da razgovarate sa njima da sklone onu deponiju nuklearnog otpada? Nije to malo blizu? O tome ni riječi. Nismo imali to kao temu sastanka. To bih mogao da razumijem. Niste mogli možda da pomenete ovaj zakon po kojem je zabranjena ćirilica na srpskim grobovima!? To su naši grobovi. Puno je tema o kojima se na tom sastanku govoriti, a nije, nego: mi smo tu za vas.
A istovremeno se govori o sve hladnijim odnosima sa Srbijom…
Ne smije biti hladnijih odnosa sa Srbijom. Ne smije to da se desi. Priznajem da meni lično smeta što još nije bilo zajedničke sjednice dvije Vlade. Hitno mora da bude zajednička sjednica Vlade Republike Srpske i Republike Srbije. Upravo da bi Srbija potvrdila legitimitet Vlade Republike Srpske za koji vjerujem da će vrlo brzo biti osporen.
Među onima koji su srdačno dočekali Plenkovića, bio je i gradonačelnik Banjaluke i predsjednik novoosnovanog pokreta “Sigurna Srpska” Draško Stanivuković. Kako komentarišete njegov politički put? I da li, kada posmatrate njegove nastupe, vidite želju da bude Milorad Dodik ili Aleksandar Vučić, kako to mnogi ocjenjuju?
On je izabran voljom građana. Ja poštujam legitimitet. Poštujem volju građana Banjaluke. Drugi put je izabran na to mjesto i to je nešto što svako mora da se poštuje. Kakav će biti njegov put? Po, o tome će odlučivati građani Republike Srpske. Smatram da je pametno postupio što nije izašao na predsjedničke izbore. Ovih izbora nije ni trebalo da bude. Evo vidite u šta su se pretvorili i šta su na kraju bili. Smatram da mora da razmišlja, ne o sebi, već o Republici Srpskoj, samo i jedino o Republici Srpskoj. Ne treba da bude tu za Plenkovića. Kako kaže Plenković? Tu sam za vas. Nemoj da budeš tu za njega.
Prijevremeni izbori će, kako je naložila Centralna izborna komisija, biti ponovljeni na 136 biračkih mjesta. Kakva su Vaša očekivanja?
Ja očekujem da će pobijediti gospodin Siniša Karan, sa većom ili manjim razlikom. Očekujem da će pobjeda biti nesporna. Ja sam mu čestitao pobjedu, kao što mu je čestitala i Mađarska, kao što mu je čestitala i Rusija. I rekao sam da ima jedan zadatak, prvi zadatak – a to je da povrati povjerenje u institucije. Da bi to bilo moguće, ja se opet vraćam na to, možda sam dosadan, ali je to tako, mora se održati referendum. Pitajte građane Republike Srpske šta misle. Ali ih pitajte tako da ne ostavite ni najmanju sumnju. I pitajte ih tako da je pitanje, odnosno odgovor, obavezujući. Da ne može sutra da se izvrši pritisak na ovog ili na onog političara i da zbog toga promijenimo bilo koji odluku. To ne smije da se desi, ne može da se uradi. Svako popuštanje Zapadu, to važi i za Republiku Srpsku, a važi i za Srbiju, se tumači kao znak slabosti. Oni ne cijene to što mi uradimo. Ne cijene ustupak. Oni to protumače kao slabost i nastave dalje i nastave sa pritiskom. Republika Srpska je učinila nešto što sam mislio da se nikad neće desiti. Narodna skupština povukla je sopstvene odluke. I rezultat je da nema predsjednika Republike Srpske. I rezultat je da ga ponovo biramo na izborima koji nisu smjeli ni da se odigraju, jer Milorad Dodik je bio legitimni i legalni predsjednik Republike Srpske. I sutra kad izaberemo predsjednika, a imaćemo ga, ko nam garantuje da neki sud neće neku njegovu izjavu okarakterisati kao vanustavno djelovanje i smijeniti ga za dvije nedjelje? I kako će da ga odbrani Skupština Republike Srpske? Kako će da ga odbrani? Kako, kada se neće vjerovati u njenu odbranu? Opet se vraćam na to – samo referendum. Referendum mora da vrati stvari na početak. Ponavljam, personalne sankcije su strašno teške za pojedinca. Znam koliko su meni teške. Znam šta su uradile sa mojom političkom karijerom. Znam šta su uradile sa mojom političkom budućnošći. Ali to i dalje nije vrijedno dogovora koje treba sklapati na konto institucija. Jednostavno, nije vrijedno. Znate, svako od nas u svom političkom životu prije ili kasnije dobije neku poruku koja je jako opasna. I kojom vam se nagoviještava da će vam život postati veoma tešak. Meni se to, kao i mnogim drugima, redovno došavalo. I posljednji put sam dobio poruku da će već ovog januara, februara, krenuti snažan talas napada na mene ukoliko ne prestanem sa svojom politikom srpskog svijeta. Ukoliko ne prestanem da kritikujem Evropsku uniju. Što se treba da radim? Da prestanem? Da pokušam da se dogovorim? Da promijenim stav? Ne. To ne smijete da radite. To ne možete da uradite. Znate, niko nikada nije tjerao da bude u politici. Niko nas nije tjerao da se borimo za vlast. Ali kad smo se već izborili, onda radi u skladu s onim u šta vjeruješ.
Vlast i opozicija u Srpskoj se redovno optužuju za izdajništvo. Za sebe govore da zastupaju interese Srpske, a za ove druge da ih prodaju. Ko je, prema Vašem mišljenju, više u pravu? Ili, možda bolje pitanje, da li bi neka druga koalicija bolje zastupala interese RS?
Ja sad ne vidim iskreno da bi neka druga koalicija bolje vodila Republiku Srpsku. I naravno da bih mogao da raspravljam o mnogim odlukama i drugih političkih partija u Republici Srpskoj. Vrlo često se dešavalo da kako naši kadrovi odu u Sarajevo, tako zaborave ko ih je delegirao. I zaborave odakle su došli. I odjednom im postanu bliži interesi Sarajeva nego interesi Republike Srpske. Ja ću vas podsjetiti da su najteže odluke koje su donesene protiv Republike Srpske donesene uz glasanje pojedinih predstavnika srpskog naroda u organima Federacije, u organima BiH. Ne mislim da u ovom trenutku postoji taj neki kapacitet velike promjene. Ali svakako da vladajuća koalicija mora da uradi nešto, mora da raspiše, u najbolju ruku, referendum, da bi povratila povjerenje građana. Do sada potvrđeni rezultati za predsjednika Republike Srpske, govore koliko je došlo do polarizacije, koliko je došlo do promjene u biračkom tijelu. A to je samo posljedica ovoga što se desilo sa Skupštinom Republike Srpske. To je posljedica tih odlaka. To je posljedica poljuljanog povjerenja. Zato to povjerenje mora da se vrati.
Kakvu poruku biste, u susret Danu Republike, poslali i vlasti i opoziciji, odnosno, svim građanima Srpske?
Republiku Srpsku su stvorili Srbi. Samo Srbi mogu i da izgube Republiku Srpsku. Ne smijemo dozvoliti da se Republika Srpska izgubi. Neće biti popravnog i neće biti opravdanja pred istorijom. Ne može niko Banjaluci da bude bliži od Beograda. I ne može niko da bude Beogradu važniji od Banjaluke. Ne možemo da dozvolimo sebi da donosimo odluke koje ćemo da povlačimo. Ne možemo da dozvolimo sebi da povlačimo zakone zato što smo se dogovorili. Ne možemo sebi da dozvolimo da odluke Svesrpskog sabora ne sprovedemo zato što možda nije politički trenutak ili zato što nije prijatno. Republika Srpska je važnija i veća od svih nas. 9. januar je praznik svih Srba gde god oni živjeli. Zato se nadam da ćemo sljedeći dočekati puno jedinstveniji, jači. Sa predsjednikom, sa Vladom, sa nepoljuljanom Skupštinom koja ima apsolutni legitimitet i sa minimumom slaganja da Republika Srpska mora da opstane bez obzira na naše ideološike i ljudske razlike.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, pridružite se našoj Viber zajednici ili čitajte na Google News.