Sergej Plohi, profesor istorije na Harvardu i autor knjige “Černobilj: istorija tragedije”, opisao je koliko su zapravo slične katastrofa koja se desila u nuklearnoj elektrani Černobilju i danas aktuelna pandemija korona virusa.
Deža vi. Posljednjih dana imao sam takav osjećaj više puta. Svaki put kada dođem kući, skinem masku i operem ruke, počinjem da razmišljam da li je bezbjedno da stalno nosim odjeću koju sam imao spolja. Šta ako ih kontaminira virus? Pa, mogu da se presvučem, ali šta ako su čestice već skočile negdje drugdje, a sada su u mom domu? Neki bi to nazvali paranojom. Ja to zovem deža vi – navodi on u autorskom članku za Gardijan.
Kako je rekao, sve to mu je od ranije poznato, kada je boravio u Kijevu u maju 1986. godine.
– Prošlo je nekoliko nedjelja nakon eksplozije u nuklearnom reaktoru u Černobilju, a ja sam bio u gradu – oko 100 km od područja katastrofe – na poslovnom putu. Već smo znali da u vazduhu postoji zračenje. Kamioni za vodu prskali su ulice, strani studenti napuštali grad, a prekomorski emiteri poput BBC govorili su nam da ostanemo unutra. Ali naša vlastita vlada slala je zbunjujuće i uznemirujuće poruke: apsolutno nema opasnosti, ali pazite da zadržite djecu i trudnice u kući. Oh, i zatvorite prozore kada ste kod kuće – kaže on.
Prema njegovim riječima, tada smo, kao i sada, imali posla s nevidljivim neprijateljem, pokušavajući da shvatimo gdje mogu da idu čestice koje ne možemo da vidimo. I tada smo se suočili , kao i sada sa katastrofom za koju su krivi sami ljudi. A takođe i tada, kao i sada ljudi su zbunjeni i uplašeni.
– Ono što je tada bilo istina, i danas se čini istinitim: katastrofe ne poznaju granice, bez obzira koliko zidova pokušavamo da izgradimo između nas i ostatka svijeta. Nakon nesreće u Černobilju, posmatrači su primjetili da je “gvozdena zavjesa” postala zastarjela. Zapravo, u danima nakon eksplozije, radioaktivni oblaci su se preselili ne samo van SSSR, već i van spoljnje sovjetske imperije, prelazeći preko istočnog bloka u zapadnu Evropu. Stigli su do Skandinavije 28. aprila 1986, dva dana nakon eksplozije, i aktivirali alarme u nuklearnoj elektrani u blizini Upsale. Svijet je saznao za porast nivoa radijacije iz Stokholma prije nego što je Moskva išta rekla. Od Černobilja, radioaktivna kiša je nosila neobuzdane izotope stroncijuma-90 i cezijuma-137, da navedemo samo dva, ne samo u susjednu Bjelorusiju i zapadnu Rusiju ili Skandinaviju, već i na Balkan, Austriju, Njemačku i Švajcarsku, i na dijelove Velsa, Engleske i velikih područja Škotske. Moćni Sovjetski Savez nije mogao da kontroliše oblake, a na kraju je izgubio i kontrolu nad narativom – navodi Plohi.
Sve nam to i sada zvuči poznato kaže on i poredi Peking danas sa Moskvom iz 1986. godine i objašnjava kako su oba režima pokušavala da umanje ozbiljnost situacije i prikriju opasnost.
Dalje, on kritikuje činjenicu da odgovor na pandemiju nije bio na zajedničkom globalnom nivou, da se umjesto toga države prepucavaju, a američki predsjednik prijeti ukidanjem finansija za Svjetsku zdravstvenu organizaciju. Kako je rekao, svijet treba da radi ono što je radio nakon katastrofe u Černobilju.
– Umjesto toga, put prema naprijed, kako pokazuju lekcije naučene iz Černobilja, jeste koordinisano djelovanje. Dok neki ciljaju SZO zbog njegovih prisnih odnosa s kineskom vladom, vredno je zapamtiti da je Međunarodna agencija za atomsku energiju (IAEA), koju je u to vrijeme s pravom kritikovala Kremlj zbog prikrivanja katastrofe u Černobilju, na kraju postala instrument koji je prisilio Moskvu da objavi sve šta se desilo. To je predvodilo međunarodne napore za otvaranje sovjetske nuklearne industrije za svijet i pomoglo u uvođenju sigurnosnih standarda iza gvozdene zavjese. Nakon Černobilja je usvojen niz međunarodnih pravnih instrumenata kojima se obezbjeđuje rano upozoravanje na nuklearne nesreće, kao i razne mjere za jačanje bezbjednosti nuklearne industrije. Moje je lično uvjerenje da bismo bez tih mjera imali još nesreća tipa Černobilj na bivšem sovjetskom prostoru – objašnjava profesor.
On kaže da bi uskraćivanje finansija SZO bilo veoma štetno po cijeli svijet.
– Jedini efikasni odgovori na međunarodne katastrofe, bez obzira u kojoj se državi događaju, su međunarodni. Kao što je pokazala reakcija svijeta na Černobilj, koordinisani napori mogu da donesu stvarne promjene, čineći nas sve sigurnijima – bilo da živimo u Pekingu, Moskvi, Londonu ili Njujorku – zaključio je on.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu