Poznati banjalučki književnik spada među najbolje satiričare iz BiH, cijenjen je i kao lirski pjesnik i vrstan šahista. Objavio je desetine naslova i imao na stotine nastupa.
Protekle godine predstavio je najnoviju zbirku lirske poezije “Atlantida”, koja je nastala od 2013. do 2016. godine, potom specijalno CD izdanje “Musaka sa okusom afričke šljive”, koji pretstavlja Berićev satirični opus nastao u posljednjih pet godina, a predstavlja nastavak saradnje sa Specijalnom bibliotekom sa slijepe i slabovide, odnosno prvog CD-a koji se zvao „Musaka“.
Za kraj godine izašla je nova knjiga aforizama pod imenom “Samouspravljanje”, u kojoj se Bero na sebi svojsten satirični način bavi našom stvarnošću, duhovito secirajući različite aspekte društvenog života od kulture do politike.
U razgovoru za Srpskainfo Berić se riječima, stihovima i aforizmima osvrnuo na sve ono što nas je dovelo do toga da se svaki dan sve teže uspravljamo kao pojedinci i društvo.
Vaša posljednja knjiga aforizama ima veoma simboličan naziv “Samouspravljanje”, koji na neki način sugeriše da smo postali narod koji se ne može uspraviti ili još gore, kojim se može lako upravljati?
“Samouspravljanje” je pokušaj povratka na kolosijek voza koji je davno ispao iz šina. Aforistični dokument moralnog potonuća koje je vidljivo u svim sferama našeg društva. Društva koje je spremno za veliki potop i u kojem je teško pronaći bilo koga ko bi se mogao ukrcati na Nojevu barku. Postali smo društvo koje je, bojim se, izgubilo glavu. Doduše, veći je problem što smo izgubili kičmu, i postali idealni za modeliranje, a samim tim i za Evropu. Da, ući ćemo u Evropu i to na mala vrata jer smo se sagnuli do zemlje!
Ova knjiga je bazirana na aforizmima, ali problem je što se aforizmi kao žanr isčezli iz naših medija. Mislite da je posljedica činjenice da ih nema ko čitati ili ih neko previše pažljivo čita?
I jedno i drugo. Prvo, da bi se čitali aforizmi, a to je klasično čitanje između redova potrebno je određeno obrazovanje koje se ne može dobiti na ovim bolonjskim šegama od obrazovanja. Naravno, vlast se naoružala i čitačima, tj. onima koji zarađuju hljeb prateći, iščitavajući, a time i praveći neprijatelja od dobronamjernih kritičara ove demo verzije demokratije. Naravno tu je i cenzura medija koji ne znaju kakve bisere propuštaju jer su aforizmi idealni za ubrzano vreme. Da se aforističarski našalim: “Nisam prodao ni jednu jedinu knjigu aforizma jer mene niko ne može da kupi.”
Banjalučanin ste, pisac i čovjek iz kulture, borimo se da Banjaluka postane Evropska prestonica kulture 2024. godine, ali izgleda da kreatori budžeta nisu za to čuli, pa su smanjili izdvajanja za kulturu, vodeći se valjda logikom “marka po marka, eto prestonice”?
Neka smo se kandidovali za evropsku prestonicu kulture. Zaista, imamo šta kulturno ponuditi Evropi: Piskavičko prelo, Ćevap fest, Kočićev zbor… Doduše nismo još preveli niti jednu knjigu na nekakav strani jezik, ali to nije bitno, kao što i nacionalna književnost nikome nije bitna. Moja pjesma o banjalučkoj kuturi “Augijeve štale” počinje ovim stihovima: “Kultura je trkom otišla odavde / k'o ljubavnik što se zorom krije / i prije bi da je bilo pravde / šta će tamo gdje joj mjesto nije.” Mislim da smo u ovim posljednjim previranjima negde nepovratno izgubili kulturu. Ona urođena odlazi sa generacijom koja stari, a stečene jednostavno nema. Ono malo markica koje se ulažu u kulturu taman su dovoljne da se kupi poštanska marka koja će se nalijepiti na kovertu u koju smo spakovali kulturu i poslali negdje gdje ima šanse da preživi.
“Sada barem ne moramo kriti / od kulture osta samo sjena / draži nam je svaki rijaliti / od Šekspira, Pikasa, Šopena.” Ne znam, možda grešim, ali čini mi se da bi bilo logičnije da smo se kandidovali za prijestonicu Velikog brata.
Udruženje književnika RS proslavilo je nedavno 25 godina postojanja, bilo je i svečano veče, podijeljene su i svečane povelje, ali nekako su zaobišle književnike. Da li je to čudno za ovo udruženje ili vidite neku logiku u tom postupku kao pisac?
Udruženje književnika RS u tih četvrt veka nije se uspjelo izboriti da postane ono što su davno postali pčelari, dimnjačari, lovci, pletilje i slične organizacije, udruženje od javnog značaja. Kao da imamo neku drugu književnost van ove. Tako da i te svečane povelje nemaju značaj, ma kome bile dodijeljene. Kod nas je svaki pisac za sebe i institucija i nobelovac tako da smo tu gdje jesmo 25 godina kasnije. Počeli bi od nule, ali još nismo na tom nivou.
Predsjednik nam je postao predsjedavajući, premijerka je postala predsjednica, a premijer je iskočio kao iznenađenje. Kako vidite kao vrstan šahista ovu rokadu na šahovskoj partiji naše političke scene i kakav rasplet partije očekujete?
Počeću opet aforizmom: “Sve smo privatizovali, samo je cirkus ostao državni”. Ni u cirkusu nema toliko rotiranja koliko ga ima u u našoj politici. Premijeru je namijenjena uloga zeca iz šešira. Sad ga vidiš sad ga ne vidiš. To je, što bi rekli šahisti gambitna uloga, žrtva na samom početku partije na kraju koje kao šahista vidim samo jedan konačan rezultat. Mi smo nakon svake rokade, bilo male ili velike, u sve većem patu. Hitno nam je potreban Spaski, ali njega nema ni na vidiku. Nema Spaskog ali ima Kapablanka. Kapa. Mrka kapa.
Opozicija je takođe pokazala istorijsku dosljednost i odlučila da ostane još par godina daleko od vlasti. Imate li strah kao birač da će opozicionari zaboraviti kako se vlada nad narodom kada jednog dana dođu na poziciju?
Opozicija je u svakom pogledu pa i u skupštini rasturena kao bugarska skupština. Problem opozicije je što u svakom opozicionaru čuči mali pozicionar koji će u pogodnom trenutku i za pogodnu gutu da promeni dres. Nekakav zlobnik bi rekao da postane papak. Problem je u tome što opozicija ni sama u sebe ne veruje. Inače sa političarima i opozicionim i pozicionim, sam na nerešeno niti oni meni dolaze na književne večeri niti ja njima izlazim na izbore!
Kako komentarište činjenicu da, iako su svinjokolji uspešno završeni, i dalje su najtraženija roba na našem gastronomskom tržištu papci. Da li nam je ukus toliko istančen ili ne možemo dobaciti do pršuta i slanine?
Normalnu da su papci najtraženija roba. Ne može svako da postane papak? Za to je potreban odličan izborni rezultat. Baš zbog te papkarske endemičnosti najozbiljnije predlažem da se u naš jezik uvede odrednica da se onaj ko četiri puta ispadne papak bude proglašen za kompletnu svinju. Nekima nedostaje samo još jedna nogica do tog jedinstvenog trofeja. S druge strane nemamo mi više stomak za pršut i slaninu. Od kada je uspostavljeno vrhovno božanstvo narod je u vječitom postu tako da se svako omašćavanje smatra za jeres. A i nemamo mi zuba za tako nešto!
Zavod za statistiku slavodobitno je objavio da je zaposlenost u RS na istorijskom maksimumu, vjerujete li da ćemo brzo osjetiti pozitivne posljedice ovog uspjeha?
Naravno da hoćemo. Toliko nam je dobro da ne može gore. Napravili smo plan kako da minimalno napredujemo. To je naš master plan. Ne znam samo da li Zavod broji ili odbrojava. S druge strane s obzirom na red pred slovenačkom ambasadom možda nam je potrebniji zahod nego zavod. Mi smo ludi. Poslali smo radnike u punoj snazi da podižu natalitet u Sloveniji i umalo ne rekoh i ostalim, germanskim zemljama i to smatramo investicijom. Da bi se nabrojale naše uspješne investicije nije potrebna ruka nego je dovoljan i samo jedan prst. Srednji!
Vjerujete li da će ovoliki uspjeh na svim poljima izazavati novu zavist kod naših vječno budnih neprijatelja, o domaćim izdajnicima suvišno je i pričati oni već sigurno crkavaju od muke?
Itekako! Ima da crknu od muke. I to iz razloga što smo sami sebe odlučili da uništimo odbijajući njihove širokogrude savete koji bi ubrzali sunovrat. Da se opet pozovem na sebe: Zapalio sam komšiji kuću da ogrijem dušu. Doduše, ovo nije u koliziji sa mojim ranijim razmišljanjem po kojem bi se mi možda izvukli iz krize da nije stigla međunarodna pomoć. Mada je sve relativno pošto je ovdje sve drugo strano, samo su izdajnici domaći.
Istorijski cilj BiH, a to je ulazak u EU i dalje se čini teško ostvarim uz milimetarska pomjeranja na tom putu. Gdje vidite razlog za toliku sporost, iako u tome redu skoro niko više nije ostao ispred nas?
Normalno je da smo posljednji u redu za ulazak u EU kada iza nas niko ne stoji. Mada se i u takvim uslovima nalazimo pred samim vratima što znači da smo otirač. Mi smo poznati po tome što sa puta za Evropsku uniju ne skrećemo ni levo ni desno nego smo pravo skrenuli. Milimitar po milimetar i eto nas u Evropi. Tačno znam i kojeg dana. Sudnjeg! Tad ćemo živjeti mnogo bolje. Skoro kao Rumuni i Bugari.
Kako gledate na fenomen sve većeg odlaska mladih u Evropu, iako otadžbina sve čini da ih zadrži otvarajući “Farme”, “Parove”, “Grandove” i slične visokoškolske ustanove?
Svako ima svoj put. Mi smo obećanu zemlju približili kući. Nekad je to bila Njemačka, a sada je Slovenija. Slovenci su trčali da budu konjušari Austrijancima, a mi Slovencima. Ispade da je sve isto samo njega nema. Ili ima. Ovi su se kao i onaj prvo setili Zadruga. Da podmire potrebe ogromno većinskog ruralnog stanovništva koje se uči životu na Pinku. Mi smo fenomen? Jedino je kod nas ružičasto gore nego crno!
Vječiti sam optimista
Vjerujete li da će godina koja je pred nama donijeti nešto dobro i ljepše građanima, osim bolnog mamurluka negdje krajem januara?
Ja sam večiti optimista. Od Nove godine ne očekujem ništa tako da ću sigurno da ispunim sva svoja očekivanja. A mamurluk će svakako da dođe tamo negdje oko Časnih veriga čim prevare postanu očitije, jer se narod uzda u Deda Mraza, a vlast u MMF. S tim u vezi davno napisah aforizam: “Kada u ovakvoj državi ugledaš svetlo na kraju tunela to može značiti samo jedno najvjerovatnije si upravo umro.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu