Smješten sam u veoma pitomom selu, šest i po kilometara od Zlatibora prema Sirogojnu. Selo po imenu Rudine. Po samom dolasku u selo, prvo što sam uradio, poučen iskustvom odranije, upisao sam se u raju ispred seoske prodavnice.
Tu sam upoznao mnogo ljudi, sa kojima sam odmah upao u seosku svakodnevnu kolotečinu i nisam nijednom osjetio da sam stranac. Bio sam svoj na svome. Mnogo su slični ljudima iz moga kraja, u stvari, isti su. Upoznao sam i Rađena Buljugića, ali jedan od njih, posebno se izdvojio…
Dok sam rastao, slušao sam priče o onim starim, finim i poštenim porodicama iz davnina. Ono vrijeme kada se znao red. Glava porodice je glava porodice i njegova je zadnja i to s razlogom. Glava i autoritet ove porodice zove se Miladin. Ostao je bez oca veoma rano, kako sam čuo u devetoj godini, a ubrzo ga je napustila i majka. Otišla je negdje, nije znao kuda.
Rastao je s babom i djedom, a djetinjstvo je ostavio sa strane, jer je trebao pomoći babi i đedu da izguraju. Oženio se vrlo mlad sa Zoricom iz Zemuna, on 18, a ona 16 godina. Stekli su troje djece i počeli pisati prelijepu priču. Dva sina i kćerku.
Mladi su bili, ali je Miladin morao odrasti preko noći. I tada je znao da će njegova djeca imati sve što on nije imao, a imao je sve, jer je sve svoje tuge pretvarao u svoje sreće. Reče mi da je toliko maštao da se budio lud od sreće što može zamisliti tako lijepe stvari.
Navikao je on da ga život ne mazi, pa je ubrzo uslijedio veoma bolan udarac, ali ga je Miladin dočekao na nogama. Doveo je pod svoj krov dva dječaka, Radišu i Ranka, sinove njegove rođene sestre, jer su ostali bez majke i oca. Od dana kada su došli u njegovu kuću svih petoro su bili njegovi. Što su imali, to su i dijelili. I to traje već godinama. Školovao ih je i volio, ništa manje od svoje rođene djece. A i oni ga cijene i vole, mada kažu da zna biti i prijek, ako pređu granice koje su svi zajedno postavili. Starinski je to odgoj, pa niko i ne iskače, jer se zna da će Miladin biti strog, sve po zaslugama. Zna se vrijeme ustajanja i vrijeme lijeganja, jer posao ne čeka da gladna usta zijevaju.
Još jedan veoma važan detalj iz Miladinovog života bilo je takođe prekrasno djelo. Iako nije bio s majkom u kontaktu, kada je dobio vijest da je bolesna i sama, otišao je po nju i doveo je pod svoj krov, gdje je nakon tri godine i umrla, okružena ljubavlju svoga sina, snahe i unučadi.
Reče mi to veče: “Ja sam patio za mamom, Vučko, i Bog mi je dao da joj pokažem koliko. Umrla je srećna i uz moj oprost. Volio sam je, a nisam nikada saznao razlog zašto me ostavila. Ona je bila moja mama…“
Ono što me je oduševilo, uz sve ovo gore napisano je što sam prvi put u životu vidio kako na starinski način funkcioniše jedna zdrava porodica. Moj drugar Igor (Zemunac) i ja smo pozvani na večeru u kuću Miladina Kutlešića. Dočekani smo kao rođaci ili kumovi, pa sve po redu, što rođake i kumove sljeduje. Sjedimo za stolom i dok večeramo ne čuje se ni muha. Nekako mi se čini da smo samo moj drug Igor (Zemunac) i ja ispadali iz ritma, jer smo stalno brbljali i prskali ostale za stolom, a oni su sve to radili u nekakvom njihovom uvježbanom ritmu i bez razgovora. Poslije večere smo posluženi kafom, a domaćin nam se izvinio, jer su se morali dogovoriti ko će i šta sutra raditi. Namjeravali smo krenuti, ali nam nije dao, jer kako reče, brzo će završiti.
Gledam ih i ne vjerujem da vidim ono o čemu sam samo slušao, da je bilo nekada davno. Koliko novca treba za ovo, za ono. Ko će sutra u šumu, a ko u njivu. Nema poštede za zdrave i za jake, a za one malo slabije, ima posla u kući i oko kuće.
Posebno mi se svidjela priča najstarijeg sina Stefana, a to je razgovor njega i oca Miladina dan poslije velike proslave njegovog 18. rođendana. Priča Stefo da je u šatoru ispred kuće bilo nekoliko stotina zvanica, muzike, ića i pića. Slavili su do kasno u noć, a onda kada se probudio, otac ga je pozvao da razgovaraju…
“Stefo, sine, sada si punoljetan, svoj si čovjek, sada preuzimaš i razne odgovornosti u svome životu. Stvari će sada biti drugačije, jer više nisi dijete. Ti znaš da sam za tebe uvijek tu, pa i onda kada me ne bude, ali ti sada moraš početi živjeti sa još jednom obavezom, a to je da od danas tražiš posao u firmi ili da i dalje ideš sa mnom u šumu ili njivu. I dalje imaš mjesta pod ovim krovom i ovim stolom, ali i obavezu da učestvuješ u loncu. Kada dobiješ platu, davaćeš mami dio novca za hranu i kućne potrepštine, a mama će i dalje biti mama, kao i ja što ću biti tata.”
Kaže mi Stefo da mu je drago što je otac tako razgovarao s njim, jer se to podrazumijevalo, a već sutra su otišli u autoškolu, pa su, poslije položenog ispita za vožnju, zajedničkim zalaganjem kupili Stefanov prvi automobil.
Sada vozački polaže Ivana, Miladinova kćerka, i Ranko, sin Miladinove pokojne sestre, a sve iz zajedničkog budžeta. Dok sam ovo pisao, oni su već svi bili na sinoć dobijenim zadacima.
Miladine, da su ti živi i zdravi supruga Zorica, sin Stefan, kćerka Ivana, sin Luka (moj miljenik) i sestrići Radiša i Ranko.
Srećan ti 42. rođendan, dobri čovječe!
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu