Ljudi su nekako prisniji, pa se i komšije koji se mrko gledaju preko ograde site ispričaju, prebirući po tome kakve su cijene na pijaci, ko je umro prije mjesec dana, šta se desilo kod porodičnog doktora, usput se malo u šali, više u zbilji – provodadžišu babe i đedovi, a bistri se naveliko i visoka politika.
Svi sve znaju i svako svakog zna, a od putnikovog “radara” ni šoferi ne mogu da se sakriju. Iako stoji natpis “zabranjeno pričati s vozačem” nerijetko prođe linija a da je vozač odćuti.
Nekako pred kraj jedne vožnje priđe putnica i reče mu tako glasno da su se riječi zavukle u svaki ćošak autobusa: “Znaš li da su Cica, Mica i Anica zaglavile u bolnici?”
– Zbog korone?
– Da. Cica se vjerovatno neće izvući
– Da li su se vakcinisale – pita vozač.
– Jedino Mica jeste, a ona se prva zarazila i prenijela virus Cici i Anici – samouvjereno će putnica.
– Eto, vidiš. A kažu “vakciniši se” – odgovara vozač.
Osjećam uvrnutu logiku u tim riječima. Potvrdu dobijam ubrzo, dok su se, uz sablasnu škripu, otvarala vrata na posljednjoj stanici.
– Da li si se ti vakcinisao – upućuje mu pitanje poznanica umjesto pozdrava.
– Ja? N'kad – samouvjereno će vozač.
Slušam i ne vjerujem. Mica je kriva zato što se vakcinisala i što će preživjeti, a Cici, jadnici, ne bi prijetila ilovača da je ta neodgovorna vakcinisana osoba nije zarazila!?
Prigradski autobus je zapravo slika i prilika društva, baš kao Kočićev zbor, samo što šatori nisu razapeti po livadi već u našim glavama.
Tako je jednom kontrolor zastao pored starije gospođe, provjerio kartu i upitao je zašto nije stavila masku.
– Kad je vizionar bude nosio na zborovima, i ja ću – sasjekla ga je u startu.
– Kakav vizionar – upita je začuđeno.
– Kako koji?! Ne gledaš TV, ne čitaš novine? Đajić (direktor UKC RS). Sam za sebe kaže da je vizionar, a i njegove kolege to ponavljaju kao papagaji, k'o da ih je, ne daj bože, “pogodio” ptičji grip – odgovori putnica.
Kontrolor je zanijemio. Ćutanje se, čini mi se, oteglo u vječnost, a zvuk motora je prekinuo drugi putnik:
– Eh, da on razmišlja o narodu ne bi se bavio politikom.
Očigledno, ne dopire do njenog malog mozga da masku ne treba nositi zbog Đajića, već zbog sebe, porodice, komšija i radnih kolega. Njen, i njoj sličnima, glavni organ su oči, kojima “tumače” ono što vide na TV ili pročitaju na društvenim mrežama.
Korona se nekako nametnula kao glavna tema razgovora, ali i opravdanje za neke (ne)obične situacije.
U autobusu možete čuti i kako neka djevojka, srednjih dvadesetih godina, nije imala mjesečni ciklus od kada je primila vakcinu.
– Ima tome, kono moja, već tri mjeseca – objašnjava zabrinuto upućena.
Draga moja, umalo ne izustih naglas, primila je ona neku drugu vakcinu, sa mnogo jačom dozom, samo ne zna kako da to objasni najbližima. Kada dođe termin za revakcinaciju, poslije devet mjeseci, sve će se samo kazati.
Bojim se da je evolucija, otkad se među ljudima zaigrao virus koji je do nedavno obitavao samo u životinjama, nezaustavljivo krenula u suprotnom smjeru.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu