Ma milina… Ali fale one sličice prije toga, a to su avgustovsko/septembarski, novembarsko/decembarski poslovi i obaveze koji su negdje tamo iza ove slike… Red šume, red drveća, red meterica, redovi ćutaka… I slaže se u redove. Neće drvo samo u ložište, pa je red staviti cjepanicu u ložište. Dakle, dok se sve izreda, puno je do planinske idile.
Ja sam u kući Rnjakovića već šesti mjesec i mogu reći da su se Rnjakovići potrudili da se osjećam kao kod kuće. Dobri domaćini i dobri ljudi. Djed Milenko, baka Jelena, sin Nenad, snaha Slovenka (da, ime joj je baš tako) i unuk i sin Bojan. O jednom Rnjakoviću ću pisati, mada su i drugi zaslužili da ih se spomene. Ali taj mi je posebno drag.
Znate one ljude koje želite vidjeti, jer mogu da vam poprave dan, oni koji su rijetki i sve im paše i odgovara, ako su svi oko njih zadovoljni.
E, ovaj o kojem ću pisati je još i bolji.
Gledam ga već par mjeseci, pa se ne mogu načuditi kako spaja meni naizgled nespojive stvari. A, uz to sve nikako ga nisam vidio nervoznog ili da je na neku moju molbu odgovorio da neće, pa čak i da ne može. On uvijek može, samo mu trebam reći ili javiti kada mi treba nešto. Samo što mu nisam rekao, pa ti ne čitaš misli?! Mada mislim da čita, jer je uvijek korak ispred.
Volim razgovarati s njim, jer imamo dosta zajedničkih tema. Volimo ljude i, naprosto, volimo život. Zna da sluša kada drugi pričaju i zna da priča kada ga drugi slušaju. On je prijepodne za volanima i upravljačima teških građevinskih mašina, u prašini i znoju, a poslije podne obavezno na probama lokalnog KUD. Gledam ga u kamionu, bageru, valjku, sve radi uz pjesmu, a onda na pozornici kako igra dobro uvježbanu koreografiju, pjeva i igra. I jedno i drugo on radi sa takvom lakoćom i žarom. Pitam ga, Bojane, šta više voliš?! Ovo tvoje fizikalisanje ili ovo tvoje igranje?
A, on onako šeretski i momački odgovara: “Pa volim ja sve to, jer bez mašina ne bih bio potpuni ja, a isto tako i bez folklora. Ja sam ti Vučko, Bojan fizikalac/igrač ili obrnuto. I jedno i drugo je fizikalisanje, samo je drugačija koreografija. Eto, volim sve.”
Priča mi da je ljubav prema građevinskim mašinama naslijedio od oca, koji je stara garda u građevinskim poslovima. A, folklor? Folklor je naslijedio od svih Rnjakovića, jer su svi igrali i pjevali, svako na svoj način, ali se vidi i osjeti da imaju onu najljepšu porodičnu koreografiju, oni se vole i mnogo poštuju jedni druge.
Hijerarhija se takođe poštuje, što je za pohvaliti. Pa tako možete vidjeti kada Nenad (Bojanov otac), junaku naše priče kaže šta treba da se radi, a Bojan to bez pogovora izvršava. Ako nema šta trenutno da radi, pita šta će dalje ili stoji pored mašine i čeka nove “naredbe”. E, i to stajanje nije puko stajanje, Bojan tada čisti mašinu sa kojom radi, pa mašina poslije njegovih vrijednih ruku može i u svatove.
Jutros nakon tri dana padanja snijega Zlatibor, tj. selo Rudine su zatrpani, a naši Rnjakovići od ranog jutra za volanima grtalica. Nisam mogao izaći sa parkinga, jer je snijeg, visine 40-ak cm zatrpao moj auto, a uz to i nanosi koje su napravile mašine lokalnog komunalnog preduzeća, čisteći put prema Sirogojnu.
Mučio sam se s autom, a onda je prvi naišao Bojanov otac Nenad sa traktorom i oslobodio moj automobil. Poslije toga sam zaglavio opet, a onda je naišao Nenadov otac, djed Milenko, pa mi je pomogao da nastavim dalje.
A, dalje…
Dalje ne mogu!
Put do gradilišta je zatrpan snijegom i valja mi 500-600 metara kroz namete snijega. Stigli su i parketari iz Kragujevca. Andrini momci, Tasa i ekipa. Nema nam druge, moramo zvati Bojana, a znam da je nedjeljom, obavezno u crkvi. Šta mogu, moram!
Prvi put mi je odbio poziv. Šalje poruku da je u crkvi i da će me zvati poslije službe.
Odgovaram da sam se zaglavio na putu prema gradilištu…
“Eto me!” odgovara Bojan i nakon nekoliko minuta dolazi sa bagerom da nas oslobodi iz snježnog smeta.
Malo je ova jedna priča, koliko bi ih o njemu, i takvima kao što je on, mogao napisati.
Stigao je jutros i na službu, a i da uradi ono za šta je rođen i vaspitan, da samo bude dobar momak.
Da, Bojan je danas jako dobar momak, a sutra ne sumnjam, dobar čovjek na ponos svojoj porodici, svojim Rudinama, Zlatiboru, cijeloj Srbiji i svijetu cijelom. Jer takvi kao Bojan mogu ovaj svijet i ljude širom svijeta učiniti boljim za život…
Rnjakovići, imali ste se rašta i roditi!
Naš Bojan Rnjaković iz Rudina.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu