Operacija u kojoj je učestvovalo preko 138.500 hrvatskih vojnika počela je ofanzivom hrvatske vojske i policije i jedinica HVO-a na frontu dugačkom 700 kilometra, i to na područja Banije, Like, Korduna i sjeverne Dalmacije.
Hrvatske snage probile su prve linije odbrane Srba u bjelovarskom, zagrebačkom, karlovačkom, gospićkom i splitskom području. Dan kasnije, 5. avgusta, hrvatske Četvrta i Sedma brigada su probile srpski front i ubrzo zauzele Knin i veći dio Dalmacije.
I dok se hrvatska zastava vijorila nad napuštenim Kninom, nepregledna kolona izbjeglica, na traktorima i prikolicama ulazila je u Srbiju. Tokom “Oluje” spaljeno je preko 20.000 srpskih kuća, dok su ostale opljačkane i razorene, prenosi Blic.
ŽRTVE “OLUJE”
Siniša Dobrić (12)
Nevenka Dobrić pamti svaki detalj 4. avgusta kao najdublju, nezacjeljivu ranu. Živjela je u selu Crkveni Bok u opštini Sisak, kako kaže, dobro i lijepo, dok ih rat nije uništio.
Četvrtog avgusta čitavo jutro su padale granate, a kada se oko 12 sati naizgled sve primirilo, Nevenka je planirala da s mlađim sinom Sinišom (12), krene traktorom u neizvjesnost. Svekar i svekrva su htjeli da ostanu na imanju, dok je stariji sin Saša bio s ocem Milom na straži, gdje su s komšijama čuvali selo od upada hrvatske vojske.
Dok su se pakovali, jedan rođak ih je obavijestio da ih predsjednik mjesne zajednice ne pušta iz sela iz bezbjednosnih razloga. Tada je svekar otišao da interveniše i po povratku saopštio da će ipak krenuti da ih isprati, ali kroz šumu. Siniša je htio da se vozi s majkom pozadi u prikolici, ali je djeda Petar vjerovao da će biti sigurniji s njim u kabini. Nevenka je osjetila olakšanje kada su zašli u šumu misleći da su sigurniji. Tog istog trenutka počinje rafalna pucnjava.
Kada je pucnjava prestala, ugledala sam auto koji me je čas ranije mimoišao. Stajao je sa strane, a žena koja je bila u njemu puzi po asfaltu. Mi traktorom prolazimo kraj nje, a ja ne znam da su moji u kabini već mrtvi – prisjeća se užasa Nevenka.
Prikolica se prevrnula, teško je povredivši. Po svjedočenju prisutnih, hrvatska vojska je odmah blokirala taj dio. Jedva su pustili Nevenkinog oca da joj priđe. Pokušao je da podigne prikolicu, ali nije uspio.
Oca i onesvešćenu Nevenku hapse hrvatski vojnici i kroz šumu odvode put Siska. Kada bi Nevenka povremeno došla k svijesti i pitala za sina, ostajala je bez odgovora. Tek tada su vojnici, vidjevši u kakvom je stanju, naredili njoj da se vrati u selo, a oca su sproveli u zatvor, gdje je proveo tri nedjelje. Jedva se vratila do traktora smrti – kada je vidjela sinovljevo tijelo kako nepomično leži glavom naslonjeno na lim, Nevenka je počela da jauče: „Ne mogu ga ostaviti tako“. Jedan mještanin tada ga je umotao u ćebe i spustio pored puta. Ni sama ne zna kako je nastavila dalje do prvih kuća. Narednog dana Siniša je sahranjen.
Gojko Davidović
Jovanka Davidović jedna je od mnogih krajiških majki koje je smrt spriječila da saznaju istinu o sudbini svoje djece.
Sa svojom porodicom živjela je u Donjem Miholjcu sve do 1993. godine, kada su bili prinuđeni da napuste dom. Sina su ispratili u rat i s velikim strahom iščekivali svaki njegov poziv. Nažalost, 1. avgusta 1995. godine posljednji put im se javio. Od tada mu se gubi trag.
Porodica traga za njim u nadi da je živ. Za Jovanku je bila najteža 2000. godina, kada je izgubila i muža, a o sinu i dalje nema traga. Međutim, kao majka nikada nije gubila nadu. Uključila se u sve akcije Udruženja porodica poginulih i nestalih „Suza“ ne mireći se s pomišlju da njenog sina nema. Tako se nakupilo 19 tužnih godina traganja i nadanja.
U avgustu 2011. godine saznaje da boluje od kobne bolesti i tada počinje Jovankina teška borba, strah da će je smrt spriječiti da sazna istinu o sinu. Nažalost, tako se i dogodilo 31. decembra 2013. godine, kada je njeno srce stalo.
Mirko Devetak
Kada je 2005. godine prikazan film „Istina o stradanju srpskog naroda“, porodica Mirka Devetka mislila je da će desetogodišnja neizvjesnost koja je obavijala njegovu sudbinu konačno biti otklonjena. Nažalost, to se nije desilo. Ni tada, ni deset godina kasnije.
Mirkova supruga Mira nije bila na premijeri filma. Odmah nakon emitovanja, pozvali su je ljudi koji su prepoznali Mirka među četvoricom srpskih vojnika koje su maltretirali pripadnici ozloglašenog Petog korpusa Armije Bosne i Hercegovine. Svi strahovi, slutnje i nemiri Mire Devetak dobili su svoju užasnu filmsku verziju.
A 5. avgust bio je uobičajen dan. Čak i u vrijeme rata, svi su čekali njegov skori kraj da bi se vratili poslu, podizanju porodice, ponovnom stvaranju porušenog i uništenog. Veći broj žrtava niko nije očekivao, pa ni Mirko, koji je vjerovao da je rat već gotov.
Mirko Devetak je rođen 11. aprila 1955. godine u Ljubini. U Dvoru je podigao kuću za sebe i porodicu radeći u drvnoj industriji. Kćerka Dragana rodila se 1985. godine, a Mirjana godinu dana kasnije. Kada je Mira po treći put ostala u drugom stanju, nije ni slutila u kakvim će uslovima roditi Svetlanu.
Umjesto supruga, kojeg je uoči progona očekivala na vratima kuće, došao je njegov kolega i odvezao ih sve do Batajnice. Nikada nije želio da joj kaže je li već tada znao da Mirka više nema. Svetlana je rođena samo 25 dana nakon što joj je nestao otac, u trenutku kada joj je majka slomljena od tuge i stresa.
U međuvremenu je Mirina tetka, saznavši šta ju je sve zadesilo, došla u Beograd i odvela je kod sebe. Tako je počeo Mirin oporavak. Ali ni 20 godina kasnije, Mira i njene kćerke ne mogu da odu na očev grob. A Mira se bori, svim snagama, ne propušta priliku da potraži odgovor na samo jedno pitanje – gdje je pokopano Mirkovo tijelo? Tiho ali odlučno govori: „Ne želim kćerkama ostaviti taj teret“.
Mira danas živi s kćerkama u Novom Sadu. Izvela ih je na dobar put. Dragana je diplomirala na Prirodno-matematičkom fakultetu, Mirjana je ekonomistkinja, a najmlađa Svetlana je uspješna studentkinja sociologije.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu