Kolumne

Radnička muka

Do prije nekoliko meseci činilo se da nas je, konačno, krenulo na bolje: minimalac je dogurao do 260 evra, prosječna plata od 500 evra obećana je s najvišeg mjesta, a i poslodavci su skapirali da nije dovoljno biti dobar s „onima odozgo“ i da bez radnika ne mogu ni poslovati, ni zaraditi.

Radnička muka
FOTO: SINIŠA PAŠALIĆ/RAS KOMBO

A onda je korona kriza skršila krhke radničke nade.

Nije korona kriza, ako ćemo pravo, donijela ništa novo. Samo je ono u čemu živimo jasnije nego ikad izbilo na vidjelo. Sad je, u ovoj muci, kristalno jasno koliko smo siromašni i nejaki i koliko je naša privreda, čast izuzecima, svedena na nadničenje moćnim kompanijama sa Zapada, ili na “privredne aktivnosti” rezervisane za odabrane: muvanje s tenderima i poslove koji su priključeni na budžet, kao na infuziju.

U takvoj situaciji dovoljna su bila tri mjeseca izolacije, privrednog zastoja i smanjenog obima posla, da dotaknemo dno. I kako to obično biva, puklo je tamo gde je najtanje. Kola su se slomila na radnicima.

Poslodavci, čije se menadžerske vještine svode na formulu “malo muvanja s porezima plus malo zakidanja na platama jednako je profit”, na svoj se način bore za opstanak. Prvo su radnici zaposleni na određeno ostali bez posla. I nisu ušli u statistiku otkaza; oni nisu dobili otkaz, samo im nisu produženi ugovori. Onda su radnicima, koji su imali sreću da ostanu u halama nametnuli „kolektivne norme“, koje oni, gle čuda, ne mogu da ispune, pa moraju raditi prekovremeno da bi stigli tu nenormalnu normu. Taj prekovremeni rad, naravno, nije plaćen. Pa prijavljivanje na pola radnog vremena, onih radnika koji crnče po 12 sati dnevno, pa stavljanje radnika pred strašan izbor: ili ćete svi raditi šest sati dnevno za 80 odsto minimalca, ili će 80 ljudi dobiti otkaz. Naravno, prihvatili su prvu opciju; radnička solidarnost još nije izumrla.

Ako ćemo pošteno, ima i drugačijih primjera. U jednoj fabrici u Gradiški radnici su radili pola radnog vremena i, tržišno gledano, zaradili pola plate. Ali su im ipak isplaćene cijele plate. Zašto? Vjerovatno je poslodavac, u ovom slučaju, mudro zaključio da valja živjeti i raditi i sutra, kad se opet za radničku klasu sa Balkana otvori put ka Njemačkoj.

Da je lako, nije: ni poslodavcima koji se bore na tržištu, ni radnicima koji se bore da prežive do sljedeće plate. Ali, pametni ljudi kažu da je svaka kriza izazov i prilika. Prilika da se, recimo, vidi ko je kakav poslodavac, radnik, lider, političar, stučnjak…

Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu